Mogu li oni kojima je sirotinjsko školovanje na rate, otplatu, uz iskidane knjige i hronični nedostatak školskog pribora koji iz godine u godinu postaje sve prisutniji u sremskim selima sami pronaći rešenje za situaciju u kojoj se nalaze? Mogu li to za njih i sa njima učiniti oni koji ne boluju od te pošasti ili je katarakta ipak najveća bolest koja nas u osvit novog milenijuma pogađa?
Uvek pred početak školske godine u Srbiji, uporedo sa problemima koji već ritualno što bi rekli neki, muče prosvetne radnike, oživi neobično crno tržište i nekakva čudna i neobična siva ekonomija dobije na zamahu. Iako je crno da ne može biti crnje, ovo tržište čiji glavni akteri nisu ni narko dileri, ni šverceri, nakupci ili prekupci, nego deca, čini se, još uvek nije dovoljno zaokupilo pažnju onih koji su za suzbijanje ovakvih pojava zaduženi. O kretanju robe na ovom crnom tržištu malo se govori. O razlozima njegovog postojanja, opstanka i ravoja još manje. O načinu borbe protiv njega – nikako.
A i kako bi kada glavni predmet trgovine nisu narkotici, oružje… čak ni hrana… nego knjige, ili još bolje rečeno – udžbenici. Kako bi, kada polovnim, ispisanim, iscepanim i neuglednim čuvarima znanja nedostojnim dvadeset i prvog veka trguju jednako istrošena, ne svojom, pa često ni krivicom svojih roditelja neugledna i… mogu mirne duše reći iscepana deca? Kako kada se ovo crno tržište, za razliku od ostalih (ne)pobrojanih, ne ukida hapšenjima, pretnjama, dobrotvornim radom… nego boljim životom? Onim koji, čini se kroz perspektivu išaranih knjiga i nemogućnosti roditelja da uoči nove školske godine kupe sveske, rančeve, olovke, patike, trenerke, košulje… postoji još samo na televiziji. Gde se obilato reprizira. Svaki dan u tačno određeno vreme.
I ko je kriv za to što se u iščekivanju boljeg života češljamo dok selo gori? Možda neki, možda svi, možda neko drugi… možda niko? To u krajnjem nije važno. O tome ćemo kada vatra stane i ferije prođu.
Kako dalje, to je pravo pitanje koje u dobrano utabanoj drugoj deceniji sada već ni novog veka čeka na odgovor. Mogu li oni kojima je sirotinjsko školovanje na rate, otplatu, uz iskidane knjige i hronični nedostatak školskog pribora koji iz godine u godinu postaje sve prisutniji posebno u sremskim selima sami pronaći rešenje za situaciju u kojoj se nalaze? Mogu li to za njih i sa njima učiniti oni koji ne boluju od te pošasti, ili je katarakta ipak najveća bolest koja nas ovih dana pogađa?
Ako je katarakta ta koja nam ne dopušta da vidimo svu žalost i živost ove crne berze, onda se opet moramo zapitati zašto je to tako? Da li je uzrokovana nekom srčanom manom, možda manjkom duše, veličinom opne u koju smo zatvoreni, zaboravom? Da li nas je vreme obećanja, nadanja, volje i bezvolje, mira i nemira iscrpelo? Da li je to učinilo vreme „blagostanja“ i nemara koje mu je prethodilo? Da li smo ikada bili drugačiji? Neka svako pokuša da pronađe odgovor za sebe.
U međuvremenu dok tragate sa odgonetkom, ustanite sa stolica, dignite se iz fotelja, ugasite televizor, isključite internet. Pomozite, udelite, odvojte od nedeljnih noći i pijanki i pomozite onima koji u redu čekaju za svoj komad olovke, sveske i knjige.
Istina nije u malim i velikim vestima, u snovima. Ona maršira pored nas. Sve utrkujući se da što pre dođe do nedovoljno pokidane knjige, kako bi još jednu školsku godinu ostavila iza sebe… Sve do onog časa kada je nedostatak novca, saosećanja, prava na nadu ne ostavi negde daleko ispod crte – upisne, životne… gde će još jednom zanoviti seme koje će možda jednoga dana, u nekom novom „času istorije u prirodi“, umesto da stane, pogne glavu i okrene se, tu crtu koja život znači preskočiti, zaobići… probiti temenom.
