• sreda, 19. februar 2025.
Pet si­no­va za de­set go­di­na bra­ka
Reportaža
0 Komentara

Pet si­no­va za de­set go­di­na bra­ka

2. avgust 2011. godine

Porodica Hemun

Na ža­lost, ve­o­ma ret­ke su po­ro­di­ce u Voj­vo­di­ni ko­je ima­ju tro­je ili če­tvo­ro de­ce, a još re­đe one sa pe­to­ro. I ako se do­go­di to je naj­če­šće u onim slu­ča­je­vi­ma ka­da se ro­de ćer­ke a otac že­li si­na. U po­ro­di­ci He­mun iz In­đi­je to ni­je slu­čaj, jer He­mu­no­vi ima­ju pe­to­ro de­ce, pet si­no­va. Naj­sta­ri­ji ima de­vet go­di­na, naj­mla­đi če­ti­ri me­se­ca.

– Da mi je ne­ko pre de­se­tak go­di­na re­kao da ću ro­di­ti pe­to­ro de­ce, te­ško da bih u to po­ve­ro­va­la, jer ušla sam u tri­de­se­tu i raz­mi­šlja­la da li ću se uop­šte uda­ti i ima­ti de­cu. On­da sam sre­la Ni­ko­lu, uza­jam­no se za­vo­le­li i ven­ča­li. Ro­dio se naš pr­vi sin, sa­da de­ve­to­go­diš Mi­ro­slav, za­po­či­nje pri­ču Sne­ža­na He­mun iz In­đi­je, po­no­sna maj­ka pe­to­ro si­no­va.

– Mi­ro­slav je do­bio ime po mom ocu Mi­ki­ci He­mu­nu ko­me sam ve­o­ma za­hva­lan na imet­ku ko­ji nam je osta­vio, ta­ko da ko­li­ko to­li­ko bez­bri­žno po­di­že­mo na­šu de­cu. Na­kon Mi­ro­sla­va pro­šla je jed­na, dru­ga, tre­ća go­di­na već smo mi­sli­li da vi­še ne­će­mo ima­ti de­ce. On­da je ro­đen An­dri­ja ko­ji je do­bio ime po mom de­di i ko­ji sa­da ima šest go­di­na. Sva­ko sle­de­će de­te za nas je bi­la no­va ra­dost, ka­že Ni­ko­la He­mun.

Deca u svojoj sobi rado gledaju crtaće

Pre če­ti­ri go­di­ne ro­dio se Ni­ko­la ko­ji no­si oče­vo ime, pa ma­li Da­mjan ko­ji ima dve i naj­mla­đi Da­ni­lo sa sve­ga če­ti­ri me­se­ca. Da­ni­la smo za­te­kli ka­ko se me­ško­lji u ko­li­ci­ma jer ni nje­mu ne pri­ja vru­ći­na, tro­ji­ca sta­ri­jih bra­ća ga­nja­li su svoj “vo­zni park“ po dvo­ri­štu dok je Mi­ro­slav po­ma­gao ma­mi i lju­ba­zno pi­tao či­me mo­že da nas po­slu­ži. Pri­me­ću­je­mo da ku­ća He­mu­no­vih bli­sta, ne pri­me­ću­je se da tu ži­vi po­ro­di­ca sa pe­to­ro ma­le de­ce. Ka­ko sve po­sti­že­te?

– Do­bra or­ga­ni­za­ci­ja je po­la po­sla. Usta­ne­mo ra­no, pre de­ce da oba­vi­mo kuć­ne po­slo­ve. Po­što Mi­ro­slav ide po­pod­ne u ško­lu on je za­du­žen da ode po hleb, mle­ko, sva­ko­dnev­nu ju­tar­nju na­bav­ku. Do­ruč­ku­ju, on­da Ni­ko­la vo­di dvo­ji­cu naj­sta­ri­jih na tre­ning, tre­ni­ra­ju ko­šar­ku. Ni­ko­la i Da­mjan ima­ju oba­ve­zu da slo­že igrač­ke u de­či­joj so­bi. Mi­ro­slav je zreo za svo­je go­di­ne, ako tre­ba ne­gde na krat­ko da ode­mo Ni­ko­la i ja on pri­ču­va bra­ću. Za ne­ko du­že od­su­stvo­va­nje, tu su ba­ke. Tro­je naj­mla­đih spa­va­ju u pod­ne, to mi osta­vlja do­volj­no vre­me­na da spre­mim ru­čak i za­vr­šim za­po­če­te po­slo­ve, ka­že Sne­ža­na.

Po­di­za­ti pe­to­ro de­ce ni­je ni fi­nan­sij­ski la­ko, po­go­to­vo što Ni­ko­la po­sled­njih go­di­na ne­ma sta­lan po­sao a Sne­ža­na zbog de­ce go­to­vo da ne­ma šan­se da se za­po­sli. Sa­ma ka­že da se do­go­di da po ne­ko­li­ko da­na ne iza­đe iz ku­će.

– De­vet go­di­na sa­mo već u pe­le­na­ma, pe­le­ne su nam i je­dan od naj­ve­ćih tro­ško­va. Tu su i na­mir­ni­ce neo­p­hod­ne de­ci, tro­ško­vi ko­je iz­i­sku­je naš ško­la­rac Mi­ro­slav od knji­ga do ško­le u pri­ro­di. Sre­ća što vr­tić pla­ća­mo sa­mo za jed­no de­te. Ali ne ža­li­mo se, lju­bav pre­ma de­ci sve nam na­dok­na­di, ka­že Sne­ža­na.

Po­što He­mu­no­vi ima­ju ima­nje na Ban­sta­o­lu gde ži­vi Ni­ko­li­na maj­ka Mir­ja­na, uklju­či­li su se u pro­iz­vod­nju zdra­ve hra­ne, otvo­ri­li et­no ku­ću, sa svo­jim pro­iz­vo­di­ma uče­stvu­ju na et­no fe­sti­va­li­ma. Sna­la­ze se i ne ža­le se.

Z.G.Ste­fa­no­vić

 

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar