Nikad nisam mogao bez uzbuđenja stajati na ljudskom rukom obrađenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadašnjih gradova i zdanja. Od tog oborenog toplog kamena sa bivših građevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvek ulazila uzbudljiva vizija života pomrlih ljudi i naraštaja, njihovih potreba, strasti, verovanja i zabluda, sudara, privlačenja i odbijanja, večitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji. Treperenje podnevne žege na ovom kamenju, nije za mene gola i nema igra stihije, nego govor života i slika onog što je sada i što će biti u velikoj i promenljivoj i večito istoj drami ljudskog postojanja. (Andrić: “Na kamenu, u Počitelju“)
Sedimo tog 30. juna u prostoru Zavičajnog muzeja u Rumi. Pred nama bogata arheološka zbirka, jedna prošlost tako blizu, a tako daleko. Pehar od keramike, kamene sekire, motika, srp, naušnice, novac, ritualna vaza… Dragan Tomašević iz Rume, nastavnik biologije u penziji, autor zbirke, čovek koji je dve decenije svog života poklonio traganju za istinom i tajnom postojanja, a na lokalitetu ravnog Srema.
Pred nama je slikani pehar iz Lenđerske kulture – četiri hiljade godina pre naše ere. Centralni deo te kulture je danas u Mađarskoj, Istočnoj Slavoniji, Zapadnom Sremu. Otkriven je na “Turskoj bari“ kod Brestača. Neočekivano.
Oranje i kamene sekire
Dr Predrag Medović, bivši profesor arheologije na novosadskom univerzitetu, u knjizi “Vojvodina u praistoriji“ o ovom peharu piše – jedan od najlepših keramičkih proizvoda praistorije Vojvodine.
Tomašević je ’66. počeo da radi u školi u Buđanovcima. Ostao je tu 25 godina. Ne ide u kafanu, ne podnosi laku zabavu. Voli prirodu. Šeta poljem i slučajno, na predelu “Bunarine“, na sveže izoranim njivama primećuje predmete, malo čudne za naše vreme. Kamene sekire, komadi keramike. Tako je počelo, trajalo je sve do ’93. godine.
Tomašević nije iskopavao, on je prikupljao iskopano. Otkrio je dvadesetak lokaliteta. “Bunarine“ pripadaju Vinčanskoj kulturi, “Turska bara“ Lenđerskoj (neolit – mlađe kameno doba), tu je Vučedolska kultura (kamen i bakar), Belegiška kultura, otkrio je prisustvo Kelta na ovim prostorima (gvozdeno doba), tu je i rimski period. Najvažniji predmeti iz rimskog doba – poljoprivredni alati: ašovi, motike, srpovi, drvodeljske alatke. Kaže Tomašević, ti alati se ne razlikuju mnogo od današnjih, samo su mnogo teži. Njima su očigledno radili robovi, teški su da ih ovi ne bi lomili. A i – koga briga za muku robova.
Neolitski hram
– Sve što nađem, očistim od zemlje, od sloja prašine, kamenca. U Muzeju grada Beograda mi jedna žena, arheolog, kaže: “Vaš materijal je izuzetno kvalitetan, jer je očuvan. Zato je dragocen u muzeološkom smislu. Mnogi čišćenjem taj materijal unište.“ Nisam imao nameru da kopam po “Turskoj bari“, ali primetim da se oranjem iskopavaju predmeti od zidnog lepa. Znao sam – ispod ima nešto. I tu sa, ’76. našao ovaj pehar. I još pet manjih pehara, svi od keramike. Te bivše kuće su izgorele, obrušile se, i tu keramiku zatrpale. Pehar je pukao na pet delova. Ta “Turska bara“, to nema nigde u Vojvodini. Imam 30-ak posuda sa tog lokaliteta. Jedna od tih kuća bila je neolitski hram. Tu su tri mala i jedan veliki pehar, jedna ritualna vaza – služila je za verske obrede. Zaključio sam da je u pitanju tečna libacija – prinošenje žrtve u vidu tečnosti (krvi ili mleka)-priča Tomašević.
Dragan Tomašević je prikupio 1860 predmeta. Predao ih Muzeju. Zajedno sa Đorđom Boškovićem, istoričarem umetnosti, sačinjena je foto dokumentacija, pa potom disk. Kad je to video, dr Medović ga pita: “Čoveče, kad ste toliko materijala prikupili ? Pa, tu ima sve, od Adama i Eve, do 20. veka“.
Pred čim je ostao nem?
Pehar je i umetničko delo
– U početku je to bila radoznalost, privukla me neobičnost predmeta. Svesni ste da kopate po prostoru na kom su pre hiljadu godina živeli ljudi. Nekim se predmetima divite. Otkrivate ono različito: ovo je iz neolita, ovo su radili Ugri. Pitam se, o čemu su mislili, kako su shvatali život, šta ih je preokupiralo, čemu su se nadali. To je zagonetka. Nešto što je bilo, u nepovrat je nestalo, teško je shvatiti kakvi su bili ti ljudi. Ima li neke spone među tim vekovima, i tim ljudima? Mislim, to je volja da se živi, da se traje. To je jedan snažan nagon da se traje u vremenu, i prostoru. Postoji tu uzročno-posledična veza, nova kultura se naslanja na staru. U početku je bila kamena sekira, sve do nastanka motike. U kamenom dobu je bio jelenski parožak, srp od jelenskog roga sa umecima od komadića kvarca, oni su oštri i poslužili kao srp. Mnogo kasnije nastaje srp od metala. Pred čim sam ostao nem? Pa, ipak, to je pehar. Shavtio sam vremenom da je to umetničko delo – priznaje Tomašević.
I tako, neki kažu da je to strast, drugi potreba da nešto otkrijete. A Tomašević je otkrio i dve nekropole, jednu slovensku iz perioda od 9. do 12. veka, druga iz 18. veka, obe ženske. A u njima bronzane narukvice, srebrne naušnice, ukosne igle, perlice, novac… Otkrio je Tomašević i gde je bilo selo Sitarovci: 2,5 kilometra istočno od Buđanovaca, prema Pećincima. Selo je nestalo, iselili ih da bi postali graničari, ostala na tom mestu pustara. Ostala je i loza Lepotić, po Petru Lepotiću. Ima ih danas u Buđanovcima, postoji baš i Petar Lepotić. A loza je,prema turskom pečatu iz 1566. godine, stara 450 godina, pripadala je sitnom seoskom plemstvu.
I tako, danas, pod suncem, koje je isto, žive opet neki Lepotići. Nisu to oni iz 1566, a možda ih vezuje talasanje ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji. Možda.
Katica Kuzmanović