U ne tako dugom periodu, od početka 1935. pa sve do kraja 1941. godine, usamljena, u brizi sa bolesnog sina Eduarda, i sâma krhkog zdravlja, Mileva Marić Ajnštajn je, iz Ciriha, svojim novosadskim kumovima, Đoki i Sidoniji (Sadi) Gajin poslala 33 pisma (uključujući dve dopisnice, kada je već i kod nas počeo rat). Bar toliko je njenih pisama sačuvano, ali ne i ona koja su kumovi slali u Švajcarsku, svojoj Mici, kako su najbliži oslovljavali nekadašnju suprugu slavnog fizičara Alberta Ajnštajna. A sigurno je tih pisama bilo podosta, o čemu nedvosmisleno svedoče redovi koje je Mileva upućivala u Novi Sad, Đoki i Sadi, nastanjenim u Masarikovoj 16.
Pre pet godina, 2006, u vreme dok se nalazio na čelu Muzeja grada Novog Sada (MGNS), istoričar dr Drago Njegovan (1955) je ova pisma otkupio od mr Đorđa U. Krstića, jednog od naboljih poznavalaca zajedničkog života i naučne saradnje bračnog para Ajnštajn. U Krstićevom posedu ona su se nalazila još od 1954. godine, kada ih je dobio od Sidonije Gajin, zajedno sa konceptima ili prepisima pisama koje su Gajinovi slali Milevi u Cirih. Zanimljivo, prilikom primopredaje pisama, Krstić je MGNS poklonio nekoliko fotografija, dokumenata, Milevin fotoaparat iz 1914. i Ajnštajnovu lulu iz 1905. godine, ondašnji dar tastu Milošu Mariću.
I to je kratka predistorija knjige Mileve Marić Ajnštajn, naslovljene Dragi moji kumovi (Pisma Sidoniji i Đoki Gajin 1935 – 1941), koju je dr Drago Njegovan priredio, napisao kratku Milevinu biografiju, a izdao i štampao novosadski „Prometej“ (2011). Uz obilje vrednih fotografija i dokumenata, priređivač je knjizi pridodao i nekoliko značajnih pisama čiji su autori bili Milevin mlađi brat Miloš (pisana Tihomiru Ostojiću, 1903 – 1905), njegova supruga Marta (Milevi, 1939), Sidonija Gajin (pisala vlasnici sanatorijuma, u kojem je živeo Eduard Ajnštajn), kao i Frida Ajnštajn, supruga starijeg Milevinog i Albertovog sina Hansa Alberta (obratila se Sidoniji, 1953).
Pisma Mileve Ajnštajn kumovima su veoma dragocena za razumevanje teških prilika u kojima se naša slavna zemljakinja nalazila godinama posle razvoda od Alberta, zapravo njenog turobnog, usamljeničkog i nesrećnog života, sudbine nalik tragediji kakve antičke heroine. U neprekidnoj materinskoj brizi za mlađeg sina Eduarda, obolelog od šizofrenije, udaljena od starijeg Hansa Alberta (u Americi), večito u finansijskim i zdravstvenim neprilikama, „vaša Mica“ je u Novom Sadu mogla da se osloni na svoje poštene i odane kumove, Đoku i Sidoniju. Posle smrti Milevine majke Marije i sestre Zorke (za brata se nije pouzdano znalo da li je živ?!), još jedino oni su ostali da brinu o opusteloj porodičnoj kući u Kisačkoj 20, zaostaloj imovini i ušteđevini. Čak ih je uporno molila, i u tome pred rat uspela, da se presele u deo prostranog Marićevog doma i tako ga lakše održavaju i čuvaju.
U Milevinim porukama Gajinovima uglavnom se pominju smrt majke i sestre, nepoznata sudbina brata Miloša, zapušten novosadski dom, nevolje s novcem (često nema za ogrev) i imanjem kod Banja Luke, Eduardova bolest, uteha u unucima od Hansa Alberta (koje retko viđa), a nadasve veliko poverenje u kumove. Ona stalno pita kuma Đoku (inače, školskog nadzornika) za savet, bilo da je reč o kući, nasledstvu, vrednim stvarima, pa i o mogućnostima za njeno preseljenje u Novi Sad. Čak, njega i Sadu sudski ovlašćuje da je zastupaju u svim privatnim poslovima. Mileva jasno vidi jačanje fašizma, strahuje od rata, plaši se za sina i sebe zbog jevrejskog prezimena, Ajnštajn. Poslednja dva pisma, zapravo dopisnice, iz 1941. godine, opreznosti radi, ona piše na nemačkom i mađarskom. Adresa više nije Novi Sad – Jugoslavija, već Ujvidek – Ungarn!
Još pre objavljivanja ove publikacije, dr Drago Njegovan je Milevina pisma ustupio na uvid prof. dr Radmili Milentijević, koja ih je iskoristila u obimnoj knjizi Mileva Marić Ajnštajn – Život sa Albertom Ajnštajnom (Novi Sad 2010).
Za čitaoce u Sremu posebno mogu biti zanimljivi delovi iz Milevine biografije, koju Njegovan sažeto daje, a odnose se na njene rumske dane, školovanje i naklonost prema matematici i fizici stečenu u Mitrovačkoj gimnaziji. Ti podaci su, uglavnom, preuzeti iz knjige potpisnika ovog prikaza (Blagorodne duše, 2002), a u velikoj meri se citiraju i prilozi objavljeni u šidskom časopisu Šidina (2006). Priređivač objavljuje fotografiju biste Mileve Marić Ajnštajn u Sremskoj Mitrovici, rad vajara Vladimira Tovića, i navodi da su to spomen-obeležje, 2005, otkrile Sremske novine ispred svojih prostorija.
D. Poznanović