Postoji jedna opasnost kad zađete u poznije godine, da se pretvorite u osobe bez posebnih potreba. To su one osobe koje uglavnom malo rade, ali puno sede na klupama ispred zgrada i pomno prate svaki korak stanara i njihovih posetilaca. Za to nisu plaćeni, to rade iz zadovoljstva. Tu su u svako doba dana, i nekih delova noći. Uglavnom pate od kompleksa predsednika kućnog saveta, predsednika mesne zajednice, to jest zamenika. Češće su to starije osobe ženskog pola, sa ukupno tri obaveze: jesti i spavati i ogovarati. Tipični primerci ove vrste mogu se naći u starijim gradskim naseljima, ali su viđeni i u selima. Sede i bulje u sve što hoda na dve noge i vrše analizu. Ako su starosedeoci, automatski stiču pravo na mesto na klupi na koje niko drugi ne sme da sedne. Bez obzira što su možda svi stanari platili da se postavi ovaj kutak za odmor i predvideli ga za sve uzraste, polove i profile, uvek su tu jedni isti analitičari nedužnih stanara.
Ako ste došli u posetu nekom od stanara zgrade, a ovi oblici života sede zalepljeni za jastuče na klupi, nastaje muk, skeniranje, rengen, DNK, kratka biografija, izvod iz knjige rođenih, uverenje da niste osuđivani, a onda raport – gde ste pošli, zašto, koliko ćete se zadržati, šta vam je to u kesi, da nije bomba? Poklon? Kojim povodom? Možete odgovoriti ljubazno, drsko, ili uopšte ne morate odgovoriti jer niste dužni, a oni će svakako saznati rekordnom brzinom, jer im je to dužnost.
Doći u posetu nekome u zgradu ispred koje sede nesuđeni forenzičari je jedna muka, ali živeti u takvoj zgradi je muka pregolema. Ko voli osećaj da je sniman 24 sata dnevno, a pritom se nije dobrovoljno prijavio u Velikog brata? Imate potrebu da izađete 2, 3, 5, 20 puta iz stana, a da vas niko ne ispraća i dočekuje s nekim pitanjem ili doskočicom? Nemoguće. Jedino ako zgrada ima rezervni izlaz ili da skačete kroz prozor ako niste previsoko. Tu i tamo modrica nije ništa naspram torture neradoholičara.
Ili, ako je viši sprat u pitanju, razvući neku sajlu iz alpinističke opreme, bar za spuštanje. Usput se i razgibate.
Možda bi jedno od rešenja bilo odvajati mesečno, koliko ko može, da se sakupi neki iznos za namćor-dangube, da malo negde otputuju i ostave na miru žene, muževe i decu iz komšiluka i njihove prijatelje da žive svoje živote bez ustručavanja. Pored bezbroj ukinutih sloboda, ko još sme da nam ugrožava slobodu na slobodno kretanje, a da pritom ničim nismo zaslužili nožnu narukvicu.
Pod hitno preduzeti neophodne mere zaštite ljudskih prava, s posebnim osvrtom na pravo na slobodu. I da se na osnovu toga zabrani sedenje na klupama svima koji ugrožavaju nečije raspoloženje. Dodatna kazna bi im bila zacementirati ljuljašku umesto klupe. Da nas posle napornog dana ispred zgrade, za promenu, dočekaju dečji smeh, radost i bezbrižnost. Bila bi to višestruko korisna promena.