Buđanovci, 27. maj – Napolju je oko 30 stepeni, u kombiju i više. U selo dolazimo bez zadate teme, da vidimo šta se radi, ima li šta novo, onako – nismo već odavno ovde bili. Kako su u svakom selu oduvek kao glavni objekti bili i ostali škola i crkva, krenemo u školu i baš tu, u OŠ “Nebojša Jerković“, natrapamo na priču čiji bi radni naslov mogao biti – kako mala deca, ponekad, preko noći, postanu veliki ljudi. Čini se, jutra ih na to nateraju, da noći ne bi bile nesane, možda je i obrnuto, vrag bi ga znao, tek – idu (nekako) dani, kotrlja se život u ritmu točkova ciganskih taljiga.
Direktor škole Đorđe Mirković skreće nam pažnju na jedan problem u selu, i školi. Romska porodica Bate Jovanovića, petoro dece, jedno drugom do uveta, pre 1,5 godinu umrla im mati Slađana (od sepse pri porođaju), najstarija Ljubica (15) napušta peti razred i više ne dolazi u školu.
-U okviru projekta aktivnog korišćenja vremena, deca su se uoči Uskrsa uključila u “humanitarni vašar“. Donosili su od kuća igračke i odeću, to prodavali, od sakupljenog novca kupili hranu i odneli Ljubici-priča direktor Mirković.
Ili pare, ili pržun
Čini se, nije to veliki iznos, veći je čin male dece, sutra (možda) velikih ljudi.
No, nevoljama Jovanovića tu nije kraj.
-Morali smo slučaj da prijavimo prosvetnoj inspekciji – nastavlja priču Mirković – Bata bio kod sudije za prekršaje i dobije kaznu od tri hiljade dinara. On sa muškom decom skuplja otpad po selu, dolazio kod mene, pita – odakle da plati kaznu kad ni “za lebac nemaju“. Uputio sam ga u opštinu, u Centar za socijalni rad, ako mogu da mu pomognu, jer – ako ne plati, moraće u zatvor.
Problem još uvek nije rešen. Bati se smeše ili pare, ili rešetke.
U Buđanovcima je 40-ak socijalno ugroženih mališana. U školi se radi na realizaciji projekta DILS, inkluzivno obrazovanje dece iz osetljivih grupa. Onako usput saznajemo da je u rumskoj opštini 11 hiljada nepismenih osoba, mladih i starih. Dakle, svaki sedmi “slep kod očiju“. Mnogo, brate.
Stigla šuga, a i vaške
U Buđanovcima se, u okviru ovih inkluzivnih projekata, sve više priča o izgradnji javnog kupatila.
-Imali smo pojavu šuge, vašaka, nehigijena na svakom koraku. Romske porodice nemaju kupatila, u školi je 29 učenika iz romske populacije, od ukupno 129. Konkurisali smo kod švajcarske organizacije SCD i – projekat je prošao, krajem marta. Dobili smo milion dinara, a prema procenama, za kupatilo treba tri miliona-priča direktor Mirković.
Dakle, fale dva miliona. Računa se na pomoć rumske opštine, Kancelarije za inkluziju Roma u Novom Sadu, Sekretarijata za prava manjina, uključilo se u ovo i Udruženje Roma Buđanovaca koje vodi Dragan Brcan… Bilo kako bilo, tek – gradnja javnog kupatila počinje za desetak dana, u naselju “Krivaja“, tu u Buđanovcima. A kad se započne, mora se i završiti.
Da li je tu kraj vaškama i šugi?
Ja sam im sada mama
Stigosmo i do kuće Bate Jovanovića. Kažu, kad se krena prema Nikincima, pa pretposlednja s desne strane.
Bata izveo decu napolje, zna da unutra ne možemo svi stati. Tu su Ljubica, Jela, Dejan, Zoran i najmanja Vesna. Svako tu ima svoju priču, samo neko priča, a neko se stidi, i ćuti. Blago koluta tužnim krupnim okicama, u prečniku od neba do zemlje.
-Imamo socijalmu pomoć od pet do sedam hiljada, ja radim po selu šta stignem. Sve ode za ranu, i ne bude dosta. Ljubica je najstarija, ne ide u školu od petog razreda. Ako ide u školu, ko će da pazi na decu? Ja nisam mogućan da brinem o deci, ona sve uradi kako treba… – žali se Bata.
Žali se i Ljubica:
-Sve radim, perem, kuvam, naučila sam od babe. Ja sam im sada mama. Nije mi teško, ali žao mi je što ne idem više u školu, htela sam da budem doktorica…
Dejan i Zoran idu u drugi razred. Maloj Vesni sve je ovo smešno. I tatina priča, i ono nešto para od novinarske bratije – za čokoladu.
U filmu “Skupljači perja“, glavna junakinja u jednom momentu kaže – “E, trajo, trajo, j…. te“. Trajo je život. Ovo dugo znate.
K. Kuzmanović