Obnavljanje izbora u pojedinim izbornim jedinicama retko ko iz redova za novac, hleb, lekove i ine životne potrepštine da je i primetio
Sreda, 29. decembar 1993.
Ljudi iz svakodnevice, uglavnom, su smrknuta lica. Lideri se smeše sa zalepljenih plakata na zidovima prodavnica, praznih naravno, banaka i visokih zgrada. Njihovi reklameri trudili su se da plakate budu što više zalepljene, odnosno toliko visoko da niko iz bilo koje druge stranke ne može da, na takvo visoko i atraktivno mesto, stavi svog kandidata. Kako smo navikli, izbori će kod nas trajati duže nego što smo i mislili jer će nas bilo koja nevolja terati na razmišljanja da je tamo neko ko je nekad nešto rekao kriv, jer to što je obećao nije ispunio.
Na zidovima su retki čitavi posteri. Uglavnom su likovi lidera iscepani, nešto im je možda od srca prolaznika docrtano kao ilustrativni deo propagandne im mašine, a ponešto je mudro i dopisano. Dopisivanje sa liderima putem plakata svodi se i na satirično i ironično razračunavanje. Zapravo, kada čovek bolje razmisli posmatrajući post festum ostatke izbora na zgradama, upita se da li zaista te ljude slatkorečive i visokofrekventnog rečnika, zaklete do smrti u svoj narod, kako li ih vidimo s početka, kako danas ili kako gledaju oni na nas u bliskoj nam budućnosti?
Po kom predizbornom utisku, narodu bi trebalo da je svejedno ko će uistinu pobediti, jer svi su lepo i u interesu naroda i narodne muke govorili i zaklinjali se izrekama, kratkim i jezgrovitim, ili su se možda iza svega toga samo zaklanjali. Socijalistička partija, DEPOS, radikali, udružena levica, Narodna Seljačka, Demokratska i ine stranke imale su svoje poruke. Evo i nekoliko rečenica sastavljenih od više obećanja raznih stranaka: Za Srbiju ima nade, ima šanse, ima, ima…
Pošteno, zbog budućnosti sadašnjih i budućih generacija. Glas nade, da živimo kao sav normalan svet. Mi znamo kako, mi držimo reč.
Dok monetarni sistem doživljava po ko zna koji put inflacioni krah, dok privreda postaje samo uspomena, dok se događaju ucene i hara glad, dok se ne nazire nikakav čist put u budućnost, lideri nas gledaju sa zidova. Koliko ima njih, zaista, među nama i koliko ima nas u njihovim očima i mislima, šekspirovsko je i teško pitanje.
Ipak, slike iz svakodnevice daju nekakav odgovor. Ne vidi li se možda narod, od samog naroda?
N. Terzić
