Piše: Nemanja Milošević
Pogledajte ove umiljate okice. Iz njih izvire toplinom protkana duša koja razume svaki vaš nemir, dok istovremeno zrače patnjom. On samo želi ljubav, toplinu, društvo i malo hrane. Želi da je uz vas, u vašem krevetu, pod toplim jorganom u hladnim zimskim noćima. I ni slučajno ga nemojte izvoditi napolje, jer on to neće moći da podnese. Mnogo je bola i patnje naneto ovoj napaćenoj duši i ko zna šta je sve prošao u njegovom mladom životiću…
Ako ste pomislili da sam prešao u liričare, grdno ste se prevarili. Jeste da bih mogao ovako da lupetam u nedogled, ali ipak ne bih… Samo sam želeo u nekoliko rečenica da vam dočaram kako u današnje vreme izgleda prosečan oglas za udomljavanje kera. Da, kera. Što bi Boris rekao: „Mi u Sremu kažemo ker“. E, tako.
Ove krznate životinje, pogotovo dok su još male, svakako izazivaju simpatije u svakome od nas. Ali, čitajući oglase u raznoraznim grupama za udomljavanje pasa lutalica, stekao sam utisak da su ljudi totalno skrenuli.
Zamisli, hoćeš da udomiš kera, običnog mešanca, seosku džukelu da ne kažem, a kerodavac ti kaže: „Znate, on je navikao na stan i mnogo voli da se izležava na krevetu. Nećemo ga dati onome ko planira da ga drži u dvorištu. On je navikao na čisto i jede samo kvalitetnu hranu“.
J**o te, kao dete da usvajam, a ne kera. Pa još ako ga uzmem, i slučajno ga pustim u dvorište da trči sa kokoškama i mačkama, ozbiljno rizikujem da budem stavljen na stub srama zbog uskraćivanja ljudskog prava keru da spava u krevetu.
Zamisli tek, uzmeš tako kera i baciš mu kost. Čoveče. Pa za tako nešto možeš da budeš linčovan. Kad bi mogli, obesili bi te za ono gde si najtanji. A kako su zakoni počeli da se menjaju, nije isključeno da to bude i legalna opcija.
U današnje vreme, moja baba bi bila najgora žena na svetu. Jer, ona nikada nije kupovala piletinu u mesari, pa kuvala keru poseban ručak. Što jedemo mi, jede i on. I svaki kog smo imali nadživeo je kereću stotu. Zdrav i veseo. U svojoj kući, sa svojim igračkama (čitaj – dedinom papučom).
Ne znam ni sam. Čini mi se da već izbacujem informacije bez ikakvog reda, ali pokušaću da sistematizujem ono što pokušavam da kažem. Usiljenom personifikacijom životinja, čovek je keru oduzeo pravo da bude ker. Odnosno, direktni rođak divljeg psa, vuka, šakala. Držanjem u četiri zida, oduzeta mu je sloboda i ograničeno kretanje, dok se posle čudimo otkud tolike kereće bolesti i potreba za stalnim odlaskom kod veterinara. Kerovi su dobili manikire, pedikire, frizere. A jedino što bi istinski želeli jeste livada na kojoj mogu da trče, ližu svoje i tuđe genitalije i jedu sve što ugledaju.
Pa vi razmislite, da li te umiljate okice zaista žele da gube vreme sa vama u 30 kvadrata ili ste ih vi, od malih nogu, na to naučili. Mimo svakog zakona prirode.
Sad me, slobodno, osudite. A o mojoj ljubavi prema kerovima neću ama baš ništa da kažem.
