Piše: Boris Miljković
Tu se rodio, tu rastao. U njemu, mome Sremu. Osećam ga kao da pospan drema jer predaka mojih davno nema. Piše `iljadu osamsto i neka na ploči mermernoj gde je moj otac, deda, pradeda.
Čujem u snu gde pet`o budi zoru, vidim slike gde konji njive oru, vidim Dunav baš onako kako treba u boji Sremačkog neba.
Vidim maglu na sokaku, vidim suzu u oku jednom dečaku. Velika suza prelila mu lice, a u daljini lete ptice. Ptice iznad Srema koji tiho drema i u zagrljaj prošlosti se sprema.
Nema ni duda, ni bunara. Ostala kapija stara da prkosi još malo svemu, da me seti kako je bilo nekad u njemu, u mom Sremu. U daljini se čuje crkveno zvono, sada i ono odjekuje drugačije. K`o da je zvuk jači, a slabije se čuje?
Ili smo mi ogluveli u brzini života, mnogo toga zanemarili, puno ružnog jedni drugima kazali. Poštovanjem i tišinom se živelo nekada, a sada samo praznina.
Neka ga, budan sam sanjaću ga opet noćas, neka drema. Biću u snu čuvar uspomena, čuvar moga Srema.
U meni kuca srce dečaka koji je ostao tamo negde kod klupe na šoru gledajući babu, „majku“, na prozoru i čekajući dedu sa njive kući da dođe. I znam, sve prođe pa i ovo što zovu život, a ja bi` samo još jedared tamo nazad gde kera na sred avlije drema, gde mojih danas više nema. Ta samo još jedared da mi vas je zagrliti. Ja bih tamo dok još kuca u meni srce moga Srema…
