Subota, 2. septembar 1972. godine
Bostan je ove godine u Sremu odlično rodio i Sremci su se ovom slatkom robom razbacali po čitavoj zemlji. Moj stari me je (kad već ništa ne radim), poslao na jedno takvo trgovačko „putešestvije“, rekavši mi da se ne vraćam sa lubenicama nazad.
Što se pazara tiče, on bi trebao da pokrije troškove transporta i moga boravka, da plati porez i da još u dobrom slučaju nešto ostane. Negde u Bosni sam uspeo da ih se otarasim. Trljao sam zadovoljno ruke, jer biće kako je stari rekao, a i ja sam nešto „ušićario“. Put kući me je naneo preko Tuzle. Iz profesionalne znatiželje svratim na pijacu da vidim pošto su tamo lubenice i hoću li videti kojeg zemljaka…
Nesnosna sitna kiša pada kao da nikad prestati neće. Vreme tmurvo i prohladno. Na pijaci, međutim, veoma živo. Prodavci neumorno viču, hvale robu i mame mušterije.
Prolazim pored jedne gomile lubenica, sve „glavate“, nijedna ispod deset kilograma. Znam, to su sremske. Prodavac u kabanici do zemlje, sa kapom preko očiju mi nudi svoju robu. Odmahujem glavom. On uporno:
„Ma hajde bolan, bujrum (izvoli), ko halva su!“
Pogledam ja malo bolje. Poznat mi čovek, ali iz predostrožnosti i ponajviše načina njegovog govora, učtivo zahvaljujem i odustajem od namere da ga pitam odakle je. Liči mi na Sremca, ali „parla“ po bosanski. Krenem dalje. Kad ono pod najlonom jedan omanji, rumeni i čigrasti čovek takođe prodaje lubenice. Njega na moju radost i njegovo čuđenje prepoznajem. To je niko drugi do predsednik FK „Mladosti“ iz Buđanovaca — Jovan Kolarović. Upitah ga kako ide, kada će kući i ima li još Buđanovčana.
„Ta ima nas mali milion“, — čuh glas iza sebe.
Okrenuh se i prepoznah onog u kabanici što je maločas odlično „parlao“ po bosanski. To je Mitar Božić, naš odbornik.
Čika Jova mi reče da je Mitar malo uveličao taj podatak i da stvarno na ovoj pijaci ima tridesetdvoje Buđanovčana. Malo se čudim i pitam, zar samo za Tuzlu znaju?!
„Kud svi Turci tu i ćelavi Mujo“, javi se Mitar — „naturalizovani“ Bosanac.
Razgovor sada dobija novu dimenziju, jer su našim smehom bili privučeni još neki Buđanovčani, a sa njima i dve snaše. Mitar koji je izgleda „mirođija u svakoj čorbi“, kaže da su svi predstavnici mesne vlasti, ili kako on reče „drmatori“ sela ovde, počev od onih iz Mesne zajednice, Fudbalskog kluba, Zemljoradničke zadruge, pa sve do onih iz Crkvenog odbora.
„Još nam samo pop fali“, kažu skoro u glas čika Jova, Mitar i Lazar Krstić, koji će morati uzeti i bolovanje da bi prodao lubenice. „Roba slabo ide, mnogo se „bogara“, zato bi popa dobro došao.“
„Ne dirajte nam popa i crkvu!“ — tobož će uvređeno snaše.
„Iako je vreme zaista loše, lubenice jeftine (1,5 dinar za kilogram), istini za volju ne „bogara“ se baš mnogo, šalimo se na sopstveni račun, ali uz kobasice i dobru kapljicu, a i aščinice i ćevabdžinice su blizu“, reče čika Jova.
Pitam ih zašto nisu doveli i svoje bolje polovine, možda bi pazar išao bolje. Moji sagovornici se samo smeškaju, dok snaše mudro ćute i zveckaju novcem iz kecelja. Ipak se Mitar odvaži i reče da su se oni, muškarci, dobro snašli.
„Mitre, Mitre, kad za ovo čuje tvoja Jela, obraćeš zelen bostan!“ — upozoriše ga snaše uz gromoglasan smeh prisutnih.
Mitar zaćuta.
Na kraju ih pitam hoće li biti kakve računice.
„Hoće bolan ne bijo, biće kako da ne, ako se kući živi i zdravi vratimo“ — rekoše mi na rastanku i dodaše po „naški“ — pozdravi „Braćela“ naše Buđanovčane i sve komšije, a našim zamenicima u selu poruči da u našem odsustvu ne uzurpiraju vlast, jer dolazimo za koji dan!
Bostan će ako se vreme popravi zaista otići. Kao „halva“ sigurno ne. Asne će nekakve valjda biti.
Marko Loš
