Piše: Boris Miljković
E moj Braca, otišao si kao da si znao da nam stiže vreme zla u naš dom. Nisam ti sve stigao reći, pa ti pričam sad. Sećam se naših priča i koliko si mi dao „slika“ za život ceo. Falio si mi, Braca, kad su bili crni dani. Pomislio sam, da si bar tu da legnem pored tebe, a ti me zagrliš. Jedini siguran zagrljaj u mom životu je bio tvoj.
Išli su, Braca, đonom posle tebe, niko nije stati hteo, a ja sam sve to gledao i pitao se: „Šta bi bilo da si ti sad ovde?“. I znam da bi svi stali, znam da niko u oči ne bi smeo da te pogleda.
Obrve ima Mihajlo tvoje, i još neke crte lica, a i tvoj dar za konje. Ima tvoju hrabrost, ponekad pomislim – prek je na tebe. A onda se setim, nisi ti Braca bio prek, već nisi dao na sebe. Ono sve sam preskočio, sigurno ti baba kazala kada je došla. One sve borbe protiv vetrenjača i tuge naših života.
Dobro su ti deca, drže se oboje. Držimo se i nas dvojica, Srđan i ja. Baba ti je sigurno kazala i to, ona je u Americi. Otišla je tvoja unuka davno, moj Braca. Kazala ti baba sve. Bilo je krvi. Nestalo je ljudi, ostali smo samo mi. Nije valjalo.
Andreu i Bogdana bi voleo, tvoje praunuke od dva unuka. A Mihajlo, on bi tvoj bio, sa onim obrvama tvojim i konjem u galopu.
I sada me razumi, Braca, što retko dođem, jer pričao bih ti puno, a odgovora nema. A ja ih tražim, sabiram, oduzimam i dodajem. Sve računam, a račun kao da je neko davno napravio i u fioci sakrio, pa ga na kraju ispostavio. Velik ceh je bio, Braca! Baš velik! Samo nije bio naš ceh, ali smo ga morali mi platiti…
Oprosti Braca, što retko dođem, i čekaj onaj dan kada ću doći i više otići neću. Tada ću ti sve ispričati, ono što je baba sakrila, da te ne bi jedila…
(P.S. Napisano ranije. Sada su ti stigli, Braca, sin i ćerka. Anđeli nek mi vas čuvaju, e tugo moja)
