Piše: Boris Miljković
Davno je bilo kada me je jednu jesenju noć tata čekao na obali ovde pored čamaca. Davno, baš davno!
Još je bio stari šlep na obali i deda Milenkov lenger koji su digli on i Bapa na rini sa mrežom.
Dete sam bio dok sam gledao kako sa dva čamca vade mrežu preko grede i na njoj taj brodski lenger. Za lenger se znalo posle ko sme da veže čamac, samo alasi i ljudi koji su preko imali stoku. Uveče bi za lenger bili vezani magarci i čeze, čekajući gazde da se vrate iz rita od ovaca i svinja.
Jednog dana sam bojažljivo vezao moj čamac za taj lenger i gle čuda, niko mi reč nije rekao. Tad sam toliko sebi bio bitan jer znam koliko čamaca je odvezano sa tog lengera jer su došli „nepozvani“. I ja sam onako lopovski se ušunjao i vezao tada. I ostao sam tu do kraja.
Te noći, sećam se tate u mojoj svilenoj jakni, lepo obučen, stajao je pored lengera. Polako pristajem čamcem, bio sam k`o moj sin, možda godinu-dve mlađi, i gledam mog Baneta koji širi ruke!
– Pa dobro, gde si ti? Je `l meni ovo treba da se tresem, da ne znam gde si? Znaš li da sam na Avalu išao autobusom, benzina nema nigde? – i pita, odgovara, ja ćutim.
Ali tad me nije grdio.
Rek’o: „Tata, kako je Ceca?“
Samo je mahnuo rukom i rekao: „Isto.“
Priča mi da je Mića doneo lekove iz Švajcarske i opet me kritikuje. Gledam ga onako lep, jer moj ćale je stvarno bio lep, šmeker, i koliko god da smo se svađali, bio je drugačiji od ostalih. On nije pripadao ovde, odskakao je od ove sredine. A vratio se da „vodi“ ovo selo, i to ga je upropastilo. Od gospodina napravilo očajnika, od oca napravilo nekog koga više nisam razumeo, od gospodina, šmekera, napravilo sve suprotno. Plus tuga ga razarala i bol za ćerkom.
I tako te večeri, gledam ga i slušam dok priča zabrinuto.
Samo sam rekao jednog momenta, ne da bih se opravdao, već da mu pomognem, rek’o: „Evo, kupio sam kantu benzina da imamo da idemo do bolnice ovih dana.“
Sankcije bile, a Rumun mi dao kantu benzina za pivo, rakiju i ribu. Pogledao me i rekao:
– Pusti benzin, Bore, hoću da te sačuvam i nemoj ovo više raditi.
A svađali smo se kao da nismo otac i sin. On je bio krut i pun briga, a ja mlad i buntovsan. Otpor prema njemu. Nisam shvatao koliko me je voleo i koliko sam bio njegov. I koliko god da smo imali problema, on i ja, sa ponosom mogu reći da je moj Bane bio gospodin i dobar čovek.
I tako ga vidim danas u onoj svilenoj mojoj jakni gde stoji pored lengera.
Moj ćale, moj šmeker…
