Piše: Boris Miljković
Ja uzmem parče slanine, leba, nož u ruku, sednem na stepenik i jedem polako. Tako znam i parče ribe uzeti, sesti napolju i iz ruke jesti. Prosto mi prija ta opuštenost, taj moj, `ajde da kažem hir, ako je to hir.
Kupio sam male magarce, pulad. Sad i sa njima provodim vreme, kao i sa kučićima, malo više oko konja imam posla. Sprdam se, kao žalim se na konje, a ustvari volim ih mnogo.
Pitanja par dobijem od ljudi, pitaju šta će mi magarci?
Reko`, eto tako…
Kako objasniti nekom neobjašnjivo, da držim životinje od kojih koristi nema, ako gledamo finansijski? Ali realno, pedeset i druga mi je uskoro. Da se dokazujem nekome ili nečemu, nisam ja u tom fazonu. Samo tražim mir i smeh kod ljudi, jer tuge je dosta za mog života.
Pre neki dan čika Vasa mi reče: „Pa, umrla ti mati?“.
Samo sam seo, zanemio. Pitam ga kad, a on kaže da ne zna, priča se po selu.
Odlazim kod kuma u kafanu, on potvrđuje da je čuo, ali vidi po meni da ništa ne reagujem pa je ćutao. Reko`, nisam znao…
Seo sam, naručio kafu. Gledam kuma, gledam mog brata od tetke, a grlo steglo, oči suze. Pa ja tu ženu bukvalno ni ne znam. Razmišljam koliko puta sam je video – dva, tri, četiri – brojim u sebi.
Šaljem par poruka onima koji mogu da provere, čekam, a grudi mi se cepaju. Stižu informacije da nije, jeste, ne zna se i traje to. Pomogle mi dve žene, hvala Bogu nije istina, nek je živa i zdrava. Samo to želim.
Izbacilo me to dobro iz koloseka, nisam očekivao takvu reakciju jer smatram da sam one koji su me othranili i podigli već sahranio, ispratio i tu stranicu života zatvorio. A ona, pa nje nema u mom životu, tako sam mislio. Beba sam bio kada je otišla. Međutim osećaj koji sam doživeo čuvši tu lažnu vest bio je pretežak.
Gledam danas par golubova, prave gnezdo, donose slamke, grančice. Ja pušim i posmatram te moje golubove. Neki mir u meni dok to gledam, oči i dušu odmaram.
Zaustavio me Brana danas, kaže: „Ajde na sok, tu je i ćale“.
Ušao sam, gledam plac kuće preko puta moje. Odrastao sam i u toj kući.
Čika Nikola mi pruža ruku, smeje se. Reko: „Jesi dobro?“. Kaže bole ga leđa. Reko: „Opet stare fore sa tvojim leđima, k`o nekad kad smo lovili ribu“.
Onda kad dižemo mrežu, „Ajde ti, čika Nikolu bole leđa“, rekao bi on.
„Prodao sam čamac, pentu“, reče mi onako, ko da se pravda sam sebi. Reko: „I ja sam, završili smo mi naše priče na Dunavu“.
Tu je i komšija Srki, došao iz bolnice. Bacimo koju reč o mom Banetu. Pita me kako mi srce, reko` tu je, kuca i palim cigaru.
Pita me za sestru po ocu kako je sada, reko` ne znam Nidžo, tamo je u Americi. U kolicima je i dalje.
Pričamo ko je bio bolji ribar, njegov deda Miša ili otac Milenko. Po meni deda Milenko, kažem ja, a on na to kaže: „Deda je rano prestao, inače bio je vidra“.
Setio sam se priče kad se deda Miša u crkvi sag`o da se prekrsti i ispadne mu pištolj iz kaputa. Uvek smo se smejali na tu priču koja je istinita.
Usput sam video Majora, Boru i Duleta. Lego sam na sirenu ko lud, pogledao u kapiju od svoje kuće gde sam odrastao i dao gas.
I onda me neko pita šta će mi magarci…
