Piše: Boris Miljković
Često se Vesna i ja „svađamo“ oko njenog brata.
„To je moj brat“, rekla bi ona, na šta bih ja rekao da me baš briga jer je on moj. Čak dozu ljubomore imamo kome je on privrženiji. Iako sam zet, ja se ne dam i guram se za svoje mesto kod Uje. Da, jednostavno ga zovemo Uja, pored dece.
A Uja… Pa brate, realno, nema čoveka koji ga ne zna, a da nije rekao samo reči hvale. Moji svi, od pokojne babe, oca, tete, pa do Srđana – svi su ga voleli. I vole. Čime, Kum, Velja, Srđan – ma što bi rekao moj kum: „Šta ćeš ti meni o Draganu, pa to je čovek kakvog nema“. I jeste čovek kakvog nema. Miran, blag, sa osmehom na licu uvek.
Ali i čovek koji se ne bi povukao ni pred kim.
Steva oko da mi vadi kad mu bacim „kosku“ za Dragana. Vesna često mi nabaci da joj prisvajam brata i da sam ja samo zet. Ali Uja bi na to rekao i da ne budem zet, on će uvek biti moj.
Pobednički kez bi mi tad prekrio lice i samo bih pogledao Vesnu onako bitan.
Mada kako godine odmiču i ona je videla da smo mi ipak vezani nekom vezom poštovanja i bratske ljubavi. Često kad se prepiremo, kažem joj kako nije ko Dragan. Ima dobrih ljudi, ali njegova dobrota prelazi sve granice. Nekad se pitam da li sam zaslužio da mu budem zet. Stariji je od nas, ima tu očinsku figuru i on je tu za sve nas – Vesnu, Maju, Dejana, Andreu, Mihajla i mene. Ponekad se pitam ,a gde smo mi za njega? On jedan, a nas toliko. I svi kod Uje iznosimo svoje muke, probleme, a on ta karika koja drži to sve, drži nas. I juče kada sam otišao kod njega na ručak, opet osetim tu njegovu pozitivnu energiju. „Ujo, idem da spavam“, rekao bih posle ručka po običaju. „Uzmi deku pokrij se“, rekao bi on ko i uvek.
„Zapakuj mi toga da jedem kući“, rekao sam.
Vesna kaže: „Sram te bilo, imaš ručka kući i da ti pakuje“. Uja se nije obazirao, već bi mi spakovao.
Često čujem reči: „Borise, ali to je moj brat, nije tvoj“.
Baš me briga, i moj je.
