Uglavnom ovi što nose sanduk i barjake moraju u crkvu, takav protokol. Od uže familije samo ko mora i četir`-pet baba koje moraju da vide sve od početka do kraja. To su one koje posle traže mane. „Slana bila čorba“, „Snaja nije plakala, a unuku obukli bele čarape, ta ko da mu nije umro deda. Ta, ko u svatove da su ga vodili“…
Kaže Velja: „Čitam tvoju priču i mahinalno pipam kolena je lsu krvava, vratio si me u detinjstvo. Onda pričaš o dudu, a ja opet setim se Pere. Popeo se Pera na dud pa piša, a mi deca ispod čudimo se kako topla kiša“. Kaže onda: „Opiši saranu neku“.
Kako saranu da opišem Bog te mazo, naljutiće se neko, mislim se u sebi. Pa di bi pisao kada je Dragi zapeo sa crkvenim barjakom kod Klašnjine kuće za oraj, pa smo svi vukli dok grana nije otpala. A i daće bile nekad, opijemo se ko kerovi – malo plačemo, a više ogovaramo pokojnika.
Kad je umro deda, seo Steva i okrenuo onaj tanjir od pokojnika – sipa u njega. Kažu svi: „Nemoj, ne valja umrećeš“. I tako nastala njegova kultna rečenica, kratka ali precizno jasna: „Jeem ga ko ostane“. Setim se i baba Spomenke kada je rekla mom bratu i meni da smo idioti. Nismo znali da se pokojnik ne iznosi kroz prozor. I krenuli mi sa babom, sreća bila baba Spomenka tu. Dugo posle toga mi govorila da sam idiot kada me sretne. Nismo kao Miško iz filma „Ko to tamo peva“ gađali konja. Al znali smo ko deca da opalimo suvi grumen što veći po sanduku, ono kad se baca zemlja. A nekad sarane po pet sati idu šorom, spušta se svaki čas, da mi je*eš sve dosadi nama, a verujem i pokojniku. A naš pop Vita nije voleo da krati, već otpeva celo. Nekad mi se čini i da doda još. Na groblju babe se deru ko da ih kolju. Posle na daći gledaš ih jedu, smeju se. „To je život, tako mora“, rekle bi, „Ta nek ide samo po redu“. Mada one su begale iz reda, ili u stvari stajale su i one u redu. Ali nisu htele da se guraju ko u dućanu. A kafane, e kafane budu pune kad je sarana. Uglavnom ovi što nose sanduk i barjake moraju u crkvu, takav protokol. Od uže familije samo ko mora i četir-pet baba koje moraju da vide sve od početka do kraja. To su one koje posle traže mane. „Slana bila čorba“, „Snaja nije plakala, a unuku obukli bele čarape, ta ko da mu nije umro deda. Ta, ko u svatove da su ga vodili“. Te babe, e pa njima ništa promaći nije moglo. I onako podlakćene po dve tri stanu kod rake i deru se ko svrake. A do juče govorile za pokojnika dok je bio živ da je đubre. Sad se deru i viču: „Ustani“, pa ga sve zovu po imenu da ustane. Ko da ustane, otac vas ludi jeo?
Nekad bih i pomislio, je*eš mi sve, ovaj će sad ustati i pobiti ih.
I to mljackanje za astalom, to me uvek nerviralo, al tada su daće bile iz tri ture, takav običaj i red bio. Pa se žurilo, uvek ti se činilo da onaj što će sesti posle tebe kao da kaže: „O crko, dabogda doktori vadili iz tebe, oš ustati više od astala“.
A ta treća tura, ona je bila najkulturnija i nije mljackala, znali su da su zadnji pa nisu žurili. Mada imali su i oni manu, ti treći zaseli bi i do po noći. Nekad bi se i zaboravili gde su došli pa bi već podnapiti krenuli skoro zapevati.
Nemoj, Veljo, sa`rane da ti pišem. I tu je svega bilo…
