Piše: Boris Miljković
U autu pesma na radiju, a moj pogled usmeren prema njivama gledajući u daljine. U daljine prošlosti i sa žalom za mladosti. E da mi se još jednom popeti na jabuku na šoru koje više nema. Nema ni klupe, ni dede, ni babe, a ni babuške deca ne pecaju kao što smo mi pecali. I onaj drveni čamac, nema ni njega ni vinograda iznad Dunava na bregu, a ni sankanja na snegu. A ni snega nešto nema. Sive su nam zime, a vrela leta. Nema u ataru ljudi, jer sad velike mašine oru, a opet čuje se poneki peto kad budi zoru. A i on kao da kasni, kao da pomera sate namerno u inate. Ima i te nedelje, ali nije svečana. Nekad kao praznik dočekana i poštovana. Nešto mi se i nedelja promenila, kao da je i ona u inatu.
Jeseni su rane i odma žute bez onog prelaza boja što su nekad nosile, ko da se i one ljute. A nekad jeseni šarene, jabuke rumene, lišće opada dok deca igraju lopte sokakom. Nešto sad ni lopte nema na sokaku, a sokak miran, tih, ko da drema. Deca igraju igre druge, sad je vreme došlo novo. Višanja, trešanja pored puta, nijedna ruka da „ukrade“, da zaluta. A mi smo „krasti“ znali i šorom bosi trčati, od nekog begati kao „bajagi“. Kakva reč, „kobajagi“? I nešto sam okrenuo glavu odjednom ka putu, setio se dede kad popije onu dudovaču ljutu, pa kandžijom konje. „Skido“ je i svece, Boga, led, sunce, kiše i život svoj. Kroz oči suzne bi ga gledo. I on je besan bio iz inata, gledao je kada su u ratu poginula dva brata. Video je mnoga čuda. Nisu konji krivi, niti glava da je luda. Već eto, bol nije podneti mogo. A kažu da bol duše boli jako. I ja sam ga nasledio od Brace (moga dede). Već imam sede, a ko juče bio sam dete kad ode Braca.
Ugasio sam radio. Ne bih dalje, jer suza u oku nadu ne daje. Nije ona radosnica, već suza dečaka koji je odrastao, a da nije znao da je požurio tamo gde…
Neće saditi lipu…
