Piše: Nemanja Milošević
Sedim, pijem kafu i ponovo, po ko zna koji put, čitam o mukama potrošača u Srbiji. Sedim i pitam se, zašto mi baš ovakve informacije redovno okupiraju pažnju?
Razmišljam tako, pokušavajući da shvatim zašto svaki put sam sebi učinim da mi kafa presedne zbog nerviranja, i dosetim se – pa u potrošačkom društvu iznenađenja nikad dosta! Uvek saznaš nešto novo. Neki novi problem, i svaki put neki novi ili stari, a dugo ne primećen marifetluk.
I tako, baš nekoliko minuta pre nego što sedoh za tastaturu da napišem ove reči, pročitah kako se kod nas silni milioni dinara obrću zahvaljujući neujednačenim cenama na rafovima i na kasi. Iskren da budem, koliko se novaca na taj način obrće, ne znam – do proverljivih podataka o tome je teško doći. Ali, nisam mogao, a da se ne prisetim, koliko puta sam u životu neki artikal na kasi platio više nego što je to pisalo na ceduljčetu sa cenom.
Uprkos tome što sam svestan da je prodavac dužan da ti proizvod proda po ceni označenoj na rafu, bez obzira na to šta kasa kaže, uglavnom sam izbegavao raspravu i plaćao onu veću cenu uz onu misao: „Pa neću propasti za 20 (na primer) dinara“. Izbegavao sam i to da kasirku stavljam u neugodnu situaciju jer – šta je žena kriva? A često nisam hteo ni da zadržavam ljude koji stoje u redu iza mene. I kada bih jednom pokušao da stavim na papir koliko sam para, samo u proteklih nekoliko godina, na taj način ostavio po radnjama, verovatno bih došao do svote koja bi, u najmanju ruku, mogla da mi pokrije sređivanje trapova, pa čak i zamenu guma na kolima. No, krivica je moja.
Kako? Pa, trgovački lanci vrlo dobro znaju da će mi biti neugodno da pravim frku na kasi zbog nekih sitnih novaca. Ali, oni su isto tako svesni činjenice da za ovakve malverzacije mogu da im pozovem inspekciju i tražim svoje pare nazad. Međutim, ja se na taj korak nisam odlučio. Kao što se na to ne odlučuje ni većina potrošača.
Misleći o tome, nije mi bilo teško da potražim šta bi se desilo u slučaju da se ipak odlučim da uzmem pravdu u svoje ruke. I, došao sam do zanimljivog podatka. Prema Zakonu o trgovini, trgovinski lanac bi mogao da dobije kaznu „tešku“ do čak dva miliona dinara. Pa, sada pitam i vas. Šta mislite, šta bi bilo ako bi svako od nas uredno prijavio ovakve nepravilnosti?
Lično, mislim da više nikada ne bismo čuli rečenicu: „Ju, nismo stigli da zamenimo cene“. A, sasvim sigurno, ne bismo se više susretali ni sa proizvodima čije cene uopšte nisu istaknute. O lažnim sniženjima da i ne govorim.
