Piše: Boris Miljković
Još od malena, kada bih išao u Rumu, uvek bih gledao selo u dolini, kao odvojeno od sveta, selo, kao da živi u nekoj bajci.
Nisam nikada pitao, koje je to selo, jer mi delovalo tako nestvarno. Selo malo, šest ulica ima, i zove se Mali Radinci. I dođe to nesretno bombardovanje, i mobilisan završih u selu, tom mom selu kao iz bajke. Lepo selo, a dobri ljudi.
Poljoprivreda i stočarstvo, oborci puni svinja, sećam se k`o sada da gledam. I to sve rasne svinje, kad ih vidiš, k`o na sajmu. Ono što mi zapalo za oko, što je svaka druga kuća imala nemačke ptičare, pse za lov, takođe šampionski psi. Dosta njih je „išlo” po izložbama. Porodice Cvetković su imale najbolje, što mi kažemo, „Nemce”, nemačke kratkodlake ptičare. I eto mene narednih meseci u Malim Radincima. Kod Caneta Cvetkovića, momka mojih godina, na bašti nam bio rov.
Ručao sam kod te porodice i koristio telefon, da pozovem svoje, kući. Živeo sam sa Radinčanima skoro četiri meseca. Dobri ljudi, dobro selo, i eto, to selo iz bajke mi dalo utočište u vreme zla. Opet sam ga posetio posle dvadeset pet godina, i došao kod Caneta na vrata. „Što si tu parkirao, mogao si okolo, bar ti znaš”, reče on. Mogao sam, ali nisam došao sam odavde, sada sa ulice, a „okolo” smo ulazili uvek. A to „okolo” to nek ostane za nas. Selo iz bajke, kad sneg pokrije polja, vidiš crkveni toranj u daljini i pomisliš, svratiću opet jednog dana.
Lepo selo Srema u dolini ravnice drema, Mali Radinci.