• sreda, 19. februar 2025.
KOMŠIJA PIŠE: SUROVE DEDE Ostavi, to je za decu!
Komšija piše
0 Komentara

KOMŠIJA PIŠE: SUROVE DEDE Ostavi, to je za decu!

4. jun 2024. godine

Slanine i jaja smo jeli, čini mi se, vek jedan. Šunke i kobasice jeli deda i gosti. Mada jeli smo u jesen ko je istovarao kuruze i ponekad kad baba ukrade pa nam da malo. A parizer kad kupi, ko da ti kupila biftek, pa sva bitna

Piše: Boris Miljković

“Ostavi, to je za decu”. Da je to moja baba rekla dedi završila bi u bunaru. Deda kad dođe sa njive seda za sto i zna se – batak, belo meso, sve po redu. Nekad mi delovao ko da je on vukao plug, a ne konji. A baba bi meni rekla: “Evo, spremila ti majka džigu”. Mislim se, izela te “džiga”, pileća baš. Tek posle bih čuo: “Hajde sedi ,deda je jeo. Uzmi karabatak”. Da mi j**** sve ako je bio veći od supene kašike, i onda ogrebe onaj pire što je ostao. Gledam dedu koji je bez trunke samilosti “spičio” celo pile i mislim se: “O, pukao da pukneš”. Mada realno, tako se znao red i hijerarhija u kući, a vratima je mogao lupiti jedino vetar. Mi deca da lupimo vrata od besa, pa deda bi nas na čengele okačio ili na kuku za šunke. Slanine i jaja smo jeli, čini mi se, vek jedan. Šunke i kobasice jeli deda i gosti. Mada jeli smo u jesen ko je istovarao kuruze i ponekad kad baba ukrade pa nam da malo. A parizer kad kupi, ko da ti kupila biftek, pa sva bitna.

Iskreno, nas decu niko nije ni pet posto zarezivao. Bitno je da slušaš ukućane i ideš u školu. Grdili su te kad si zdrav i skačeš, igraš se, a grdili te i kad si bolestan. “Što si išo go, sad ćuti i trpi”. Kapiju smo trčali da otvorimo kad deda dolazi sa njive da ne čeka. Nije voleo da čeka, a i mi nismo smeli sebi priuštiti tu smelost da on čeka. Radio je po suncu kao i svi ljudi ovde, od ujutru do uveče. Nije se bunio, nije rekao da je umoran, nije se žalio. Ma nisam nikad čuo te dede da se žale. Bili čvrsti, jaki ljudi. Posle kad je umro, gledao sam onaj batak i belo meso dok mi baba stavljala u tanjir i nije mi bilo bitno da to jedem. Verovatno sam tad shvatio da je i on, moj deda, čekao da dođe na red kad poraste. A taj red je bio kad umre onaj što je bio stub kuće. Tako se kalio čelik od ljudi i pravili budući domaćini.

Posle su krenuli da “ostavljaju” nama deci i dobili smo prava koja su vremenom postala teret sve veći kako roditeljima, tako i celom okruženju. Naravno, ni ljudi više nisu “čelik”, nema potrebe za tim. Oslobodili smo se “surovosti” tih naših deda i danas “uživamo” gledajući ovaj “divni” svet oko nas. Surove bile dede, je lda? Samo čini me se da više ni ne čujem tu rečenicu “ostavi to deci”, sada smo prešli na drugi nivo. Deca uzimaju sama i rade šta hoće, jer neko kaže da to tako treba. A ne ko onaj moj “surovi” deda i ostali ljudi tog doba. Mada čisto sumnjam da bi i ustali iz groba da mogu, jer ne bi shvatili današnjicu. Sada batak jedem ja, samo nije ukusan kao onaj nekad što je deda jeo…

Sremske novine polažu autorska prava na sve vlastite sadržaje (tekstualne, vizuelne i audio materijale, baze podataka, vizuelizacije baza podataka, baze dokumenata i elektronske prikaze dokumenata i programerski kod). Neovlašćeno korišćenje bilo kog dela portala nije dozvoljeno, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Najnovije vesti

TRENUTNO NEMA KOMENTARA.

Ostavi komentar