Prva slika: Aca
– Jesi li srećan? – pitam ga nadvikujući muziku koja sve jače ispunjava nemalu prostoriju u kojoj smo se skupili.
Skuplja usta u jedva vidljivi grč i blago zamuckujući daje mi potvrdan odgovor.
– J… jesam. Svi koji mi trebaju su t… t… tu.
Dajem mu maleni, rekli bi prilično skorman poklon i upućujem ga da se vrati svojim prijateljima.
Pesme se smenjuju i dok mi, tek uslovno nešto stariji, sedimo za stolom, slavljenik i njegovi drugovi skaču unaokolo, igraju kolo, plešu, udaraju nogom o pod po taktu muzike, zadovoljno se smeškaju i pevaju sve glasnije. Koliko god je potrebno da nadvise plastični zvuk što dopire iz zvučnika.
– Za sreću često nije potrebno mnogo. Zapravo, kada bolje razmislimo, uvek treba malo… ako se za dobre priajtelje može reći da su „malo“. Ljudima treba pokloniti pažnju, malo slobodnog vremena, pružiti im ruku, kako bi videli da nisu sami. To je posebno važno za sreću dece kao što je naš Aca, priča mi Radovan dok pokušavam da shvatim zbog čega je nekada važno živeti i tuđe živote. Tek da bi čovek bio zadovoljan svojim i shvatio da uvek oko sebe može da pronađe one kojima upravo to zadovoljstvo može da pomogne da se i sami osećaju bolje. Ili da im zaista tako bude.
Negde oko osam časova iznose tortu. Dok prskalica ostavlja sjajni trag u vazduhu pritisnutom kakofoničnim glasovima što (ne)vešto liče na onu čuvenu „rođendansku“ bez koje naše dečije zabave nisu mogle da prođu (čak ni onda kada nas je zbog njih, za razliku od naših roditelja, baka i deka bilo pomalo i stid), zabava organizovana u prostorijama mitrovačkog udruženja „Daun“ doživljava svoj vrhunac. Utrkujući se sa drugovima i drugaricama, malim i velikim, koji nestrpljivo žele da svom drugu još jednom čestitaju rođendan i da mu, od šlaga umazanim rukama dotaknu lice, Aca se nespretno zahvaljuje zvanicama koje kratko izrečenim čestitkama punim hvale i lepih želja, njegovu sreću čine još većom.
Dok sedi kraj mene, Acin otac Milan, zadovoljno se smeška. Ma koliko bila „mala“ sreća se lako deli. Baš kao i muka. Ako su ljudi-ljudi… baš kao što jeste ona nemala grupa koja je sasvim nedavno bila gost na proslavi 21. rođendana Aleksandra Kovačevića, čoveka-deteta sa Daun sindromom, koji je pre dve godine i zvanično proglašen za najnaprednije detete sa smetnjama u razvoju u Srbiji.
Slika druga: Lule
Za razliku od prethodnog, u njihov dom u Martincima ovaj put sam ušao gotovo nenajavljen i zatekao ih onakve kakvi zaista jesu. Neskriveni. Bez ulepšavanja, šminke, doterivanja i psihičke pripreme za gosta kojeg, barem mi je tako delovalo, već doživljavaju kao „svog“.
Bilo je vreme ručku i Jelena je svog Luku, svog „Luleta“ čvrsto držala na rukama, baš kao što brižna majka čuva svoju bebu. On je uzbuđeno gledao u njene oči i na svaki pokret svoje mame odgovarao neartikulisanim glasovima. Rečima samo njoj poznatim i prihvatljivim.
Upozorava me. Moli da se ne brinem, ma koliko strašno bilo. Jedan običan ručak, malo ugnječene banane, za teško bolesnog Luku može biti koban. Ono preko čega najčešće olako prelazimo, za Luku je šetnja po tankoj liniji života i smrti.
I počinje. Kašika je gurnuta duboko u grlo. Da bi izbacio šlajm i u nedostatku akta gutanja jezikom što bolje pritisnuo obrok. Dok sreća polako ustupa mesto uplašenosti, na scenu stupaju grčevi. Telo se koči, udovi se opružaju i ostaju van kontrole uplašenog i kao na krst raspetog dečaka. Znajući šta je čeka, Jelena pritiska trbuh i mršavo telo vraća se u prvobitan položaj. Prvi zalogaj je progutan. Grčevi popuštaju i dok se na lice dečaka čiji bi se život malo ko usudio da proživi, ponovo vraća blagost, pred mojim ukočenim očima u svom punom sjaju oživi Mikelanđelova „Pijeta“.
Nakon kraćeg predaha, počinje drugi krug patnje. Ponovo grčevi, bolovi, roptaji… i majčinske blage reči. Posle trećeg je stala. Prehlada koju bi jedva ko od nas osetio, za Luku Žilića od smrtne je opasnosti. Svaki novi krug grčenja i patnje za njega je „sreća“.
– To je znak da je hrana tamo gde treba da bude, kaže zadovoljno Jelena. – Dobro je kada je tako, dobro je što nije lošije, što još uvek uspevamo da izbegnemo ugradnju svih onih cevi i aparata za direktno hranjenje. Ako to uradimo, izbeći ćemo grčeve i muku tokom obroka, ali će to značiti kraj svih naših vežbi i druženja. Vezan za krevet moj Luka će u potpunosti postati biljka. Činjenica da to još uvek nije, moja je najveća sreća.
Dok odgovaram, da je mnogo onih koji su od sreće besni i ne umeju da je prepoznaju u stvarima i ljudima oko sebe, četrnaestogodišnji Luka Žilić koji boluje od spazmične distonije, cerebralne paralize i epilepsije, lagano podiže glavu.
– I to je sreća! – kaže sa osmehom njegova samohrana majka Jelena. – Kada posle upornog rada omogućite svom detetu da iz stanja klonutosti makar malo podigne glavu. Kod nas se sreća meri santimetrima pokreta i činjenicom da smo još uvek živi i na okupu. Naša sreća zaista jeste „ono malo“. A to „malo“ za nas je – čitav život.
Slika treća: Deca
Ulaze nestrpljivo, sve sabijajući jedno drugo na malenim školskim vratima. Veliki i mali, sedmaci i osmaci iskreni i pomalo smešni u svojoj želji da makar u jednoj večeri izgledaju starije, ozbiljnije i opasnije. Naglašena šminka, uske pantalone, „opasne“ frizure. „Ortačko“ pozdravljanje i osvrtanje za drugaricama koje i ne treba da čine ništa više osim da kraj njih smerno prođu. Iste one sa kojima su svaki dan u klupi, a opet drugačije nego inače.
U velikom hodniku gužva. Za stolom, odmah na ulazu, tik uz prozirnu kutiju sa koje se smeši lik dečaka za kojeg se sakuplja novac, sede nastavnici. Deca prolaze, jedva obraćajući pažnju na njih. Istini na volju, neko se, onako uzgred, gotovo stidljivo još i javi. Dovoljno učtivo da zadovolji protokol i jednako tiho da u društvu svojih vršnjaka ne ispadne smešan. Ili drugačiji.
– Ima nešto važnije od ocena, priča mi psiholog Jelena Perić dok kraj nas defiluju za igranku naročito doterani školarci. – Biti dobar čovek mnogo je važnije od bivanja dobrim učenikom. Ako sutra postanete nezajažljivi i zaboravite ljude oko sebe, džaba su vam ocene i čitavo školovanje, ma koliko ono dugo trajalo i uspešno bilo. Nije sreća u zadovoljenju svih prohteva, već u davanju i deljenju onoga što imate sa drugima. To važi za muku, za problem, ali i za sreću i uspeh. Ako tome uspemo da naučimo decu u školama, onda smo ipak nešto uradili i postigli značajnu stvar.
A sreće je bilo u Osnovnoj školi „Triva Vitasović-Lebarnik“ u Laćarku. Uhvaćene na nasmejanim dečijim licima, puštene sa vrhova sve čudnijih ritmova kojima „neki novi klinci“ pokazuju svoju ljubav prema muzici, pretočene u šarene komadiće papira, kroz maleni razrez brižno spuštenih na dno prozirne kutije sa koje se smeškao blagi dečiji lik.
Milica Divljak, Marko Maričić, Jelena Filipović, Milica Končar, Mina Grujić i još preko 120 njihovih drugara, sedmaka i osmaka, koji su tokom Dečije nedelje sakupljli novac za Luku Žilića, zasigurno znaju da malo njihove sreće nekome znači mnogo. Velikom humanitarnom žurkom organizovanom pod geslom „Pevaj, igraj i pomozi“, dokazali su da su naučili mnogo više od onoga što knjige nude i zavrednovali više nego što prosto ocenjivanje može da ponudi.
A imati takvu decu u svetu odraslih koji neretko lični uspeh stavljaju ispred svega, prava je sreća!