Piše: Boris Miljković
Bilo mi je nerazumljivo kada bi satima dremao rukom naslonjen na astal, tamo dole u letnjoj kujni. Iako drema tačno bi odgovorio na svako pitanje koje bi baba pitala. Bilo je i onipitanja na koje ne bi dao odgovor, već bi skočio iz „dremeža“, uzeo zeleni šešir i uz pominjanje babine familije izašao na šor. Činilo mi se da živi od namirivanja do namirivanja. Da uživa samo u jutru i večeri. O ratu pričati nije hteo, jedino kada dođe deda Zdravko Tanacković. Više Tanackovića nema kod nas u šoru, nažalost. Čuo bi ponekad, kada bi pitao: „Jel ga očistiš nekad, ta ko nov je bio kada si ga uzeo?“. Kada to čujem, uši su mi „rasle“, oči bi se zacaklile. Nije samo Prle iz „Otpisanih“ držao parabelum, već i ja, kada bi mi deda Zdravko pokazao. Dobio je kao ratni plen i imao je dozvolu.
Deda moj o ratu nije hteo, a o konjima ne bi stao. Baba bi ga grdila i rekla: „Svi teraju traktor, a ti na tvoj nov nisi ni seo“. Onda bi deda pomenuo i širu familiju, njenu. Nije voleo da ga ona prekida, a prekidala ga je u priči uvek. Koliko njega, toliko i mene, a to je strašno nerviralo. Čini mi se njega malo više. Jer, on je imao šešir, a ja nisam. Pa kad ga baba iznervira, onda lupi šeširom o astal, a to brale pukne ko bičem. Tada i baba bar do podne ćuti. Uvek bi govorio da su najbolji konji melezi, araberi i lipicaneri. Voleo je brzinu kod konja i da se trka, kada je bio mlad. Kroz Šijački šor su bile te trke, kada se dogovore, nedeljom u kafani. Kaže baba da je jednom, kada ga neko od Darijevića pobedio, hteo da ubije kobilu. Mada znam da ne bi jer babi je svaki dan to govorio, da će je ubiti, pa nikad nije. Mada i kada bi joj rekao nasmejao bi se i namignuo, podignuvši onu lepu obrvu ko moj sin što ima, na njega. Baba bi se samo nasmejala i kazala: „Marš, đubre“. Ali ni danas ne znam šta je on sanjao za tim astalom kada drema.
Mada, verovatno konje i trke. Možda i onog vepra kojega je promašio u ritu, pa ga ovaj zamalo pokidao. Znam samo da se budio iz te dremke nasmejan i tražio bi kafu.
