Piše: Nemanja Milošević
Veštačka inteligencija. Ta čudnovata stvar oko koje se prašina dizala proteklih nekoliko godina, polako ali sigurno uvukla se u svaku poru naših života. I, uprkos tome što smo joj se oštro protivili i na nju prilično sumnjičavo gledali, znali mi to ili ne, uveliko smo se saživeli s njom.
Šta, niste znali? Mislite da sa veštačkom inteligencijom još uvek nemate nikakve veze? Pa, malo ste se prevarili.
Prvo, pola vesti koje čitate na gomili lokalnih i nacionalnih portala kreirane su od strane veštačke inteligencije. Ukoliko niste probali da je koristite, to verovatno niste ni provalili, ali svako ko se sa njom susreo makar jednom, skontao je dobro ustaljene matrice po kojima je uopšte nije teško prepoznati.
A, pretpostavljam da o veštačkoj inteligenciji niste razmišljali ni dok skrolujete slike i video klipove na društvenim mrežama. Pouzdano znam, uz dužno poštovanje, da dobar deo malo starije generacije slepo veruje da su svi snimci koji im se pojave na ekranu potpuno autentični, snimljeni ljudskom rukom, ni ne primećujući sitne detalje koji vam lako mogu otkriti da je sve što vidite VI generisano.
Sa druge strane, primetio sam da veštačka inteligencija nije ostala samo u domenu društvenih mreža i medija. Proširila se ona i mnogo dalje i više nego što je bilo ko mogao da očekuje. Evo, gledam reklame na televiziji i ne mogu čudom da se načudim da u njima više nema glumaca, manekena ili kako ih već zovu. Njihov posao preuzela je upravo veštačka inteligencija, koja automatski, po unapred zadatim parametrima, generiše i ljude i glasove koje vidite i čujete na malim ekranima TV prijemnika.
Video sam je i u radnjama. Sad oko praznika, pri kupovini poklona za dečurliju, video sam da na masi dečije garderobe više nema dobro poznatih crtanih likova. Gledam i mislim se, pa da li je moguće da su kompanije u tekstilnoj industriji spale na to da više nemaju ni dizajnere štampe, nego za to koriste VI i na majice i dukseve štampaju generisane aplikacije koje ih ne koštaju gotovo ništa!
U jednu ruku, pokušao sam da razumem sve ovo. Naprosto, razvoj tehnologije dozvolio nam je da možemo da uštedimo na mnogim stvarima i da u različitim oblastima, poput marketinga, medija, dizajna možemo da prođemo i jeftinije i brže, što uopšte nije sporno. Ali, nikome nije palo na pamet da postavi pitanje kvaliteta!
I to, ne kritičarima, nego ljudima. Kvalitet medijskih, ali i ostalih vizuelnih sadržaja koje sam nabrojao, nikome više nije bitan. Bitno je samo da se pročita nešto, da se na garderobi nešto šareni, da nešto trabunja sa televizora ili da nam nešto ubije vreme na društvenim mrežama. Uopšte više nije bitno šta!
A gde to vodi naše mozgove, da pitam ja vas? Kako je krenulo, siva masa će nam se zbog aktivnog nekorišćenja, po svemu sudeći, pretvoriti u kašu. Neupotrebljivu masu, ispranu proizvodom koji smo sami stvorili i oberučke prihvatili, i dalje pokušavajući to da sakrijemo.
