Setim se kada su me baba Slavica i ona pitale kako mi je baba, a ja im kažem: „Baba je umrla, ali pošto trenutno nemamo novca, stavili smo je u zamrzivač dok ne prodamo prasice.“ Smejale su se obe i grdile me, plačući od smeha
Piše: Boris Miljković
Subota pre podne, trava u dvorištu pokošena, početak maja. U letnjoj kujni ćale i Mišura piju kafu, a ulazeći, teta bi već kuvala kafu meni i sebi. Konji, kao i uvek, pušteni po guvnu, a kerovi leže ispred letnje kujne. Na nebu bi par mojih visoko-letača kružio iznad kuće.
Majka (baba) bi nas po običaju već pitala šta za ručak, dok bi joj svi nevoljno odgovarali da kuva šta hoće. Besno bi rekla: „Pa da posle nećete da jedete!“ Onda bi se i Mišura umešao i rekao: „Kevo, mogla bi valjuške, pa ću doći i ja da jedem,“ i problem bi bio rešen.
On je nju zvao „keva“ jer je rano ostao bez majke i oca. Mišura je inače Dandžin i Mitrin deda!
Moja tetka, moja Olga, bi mi uz kafu gurala sendviče sa margarinom i salamom, koje bih ja odbijao uz reči: „Pusti me da kafu popijem.“ Ubrzo bi došao i čika Nikola, i sa vrata bi se već stavljala kafa i za njega.
„’Oćemo li otići da proteramo rinu, dve?“ na šta bi se tata i Mišura nasmejali, govoreći da neće biti ribe jer nismo poranili. Ja bih im rekao da bih voleo da nekad vidim šta oni ulove kada idu u lov.
Već posle sat vremena, čika Nikola i ja bili bismo u čamcu na Dunavu. Gledali bismo u „tikvu“, puštali se vodom i čekali da dignemo mrežu pre „kamena“. Posle bismo morali i do rita da nahranimo svinje. Predveče bismo već sedeli u kafani vraćajući se s Dunava i iz rita. Popili bismo piće, a u kuću bih ušao u žurbi, pitao da li treba nešto da se uradi i spremao se za izlazak.
Baba bi me grdila zbog ribe što je nisam očistio, a ja bih samo mahnuo rekavši: „Daj Jovi ili Miljkovićima preko puta.“
I tako… Danas je sahrana baba Anice, dedine sestre od rođenog strica, a ja gledam sve te grobove mojih i setim se tih subota, nedelja, sreda – nebitno kada, kada su svi bili tu. Baka Anči, toliko mila i brižna baka, uvek dobra i sa osmehom.
Setim se kada su me baba Slavica i ona pitale kako mi je baba, a ja im kažem: „Baba je umrla, ali pošto trenutno nemamo novca, stavili smo je u zamrzivač dok ne prodamo prasice.“ Smejale su se obe i grdile me, plačući od smeha. Džigi bi samo mahnuo rukom u stilu: „O, Bože, budale, odakle mu više inspiracije za gluposti.“
I gledam danas svo to sivilo neba i razmišljam o tom našem životu. Zašto toliko besa, inata, ljubomore, loših reči izgovorimo za života? Zašto ne pravimo lepe subote, nedelje, srede, jer na kraju svi odemo u zemlju po kojoj hodamo misleći da smo Bogom dani. A u stvari, svi smo jednaki, svi ranjivi i svi smrtni.
I stao sam pored tetinog groba, samo sam rekao u mom stilu: „Bane je bio bolestan, a ti, jesi li me morala zajati?“ Da, opsovao sam po običaju. Prešao sam par koraka do tatinog groba, pogledao sivo nebo, poljubio krst i pomislio: „Ma i ti si me zajao, ćale…“.
