Piše: Boris Miljković
Moj Srđan, moj brat od tetke. On je jedino ono što imam od moje porodice iz koje sam potekao. On jeste brat od tetke, ali ne smatram ga tako. On je za mene moj rođeni brat.
I on ima samo mene. Silom prilika moja tetka sa bebom u stomaku morala je voditi brigu i o bebi od godinu dana. Ta beba sam bio ja, a teta je bila moj jedini svetionik u buri, olujama kojim je život moj išao.
Otac i baba su bili tu, ali ona je jedino zaslužna za to što još trajem.
Moj brat kada dođe, mi smo već tamo u onim našim starim kućama, naše priče su tople, setimo se svega, pričamo o svemu. Smejemo se i na muke koje su bile.
Poverenje koje ja imam u njega je preveliko i dokazano.
Kada sam davno video da kola idu nizbrdo, rekao sam tetki da uzme svoj deo zemlje i prebaci na Srđana, jer meni će uzeti sve. Nije htela na svog brata, mog oca, iako nije pričala sa njim više od decenije.
Tražio sam da na ostavini uzme i pola kuće, a moja tetka nije htela. Bukvalno sam je molio.
Zajedno smo ih brat i ja sahranili, zajedno odbolovali, zajedno mnoge stvari uradili. Sećam se dana kada je rekao: „Ajmo da se oprostimo od kuće“.
Otišli smo sami, išli kroz kuću i gledali, sećali se detinjstva, dede, babe. I tog dana kada je bila sahrana moje tetke, noć ranije sam spavao u njenom krevetu pokriven njenim pokrivačem, njenim jastukom ispod glave. Ujutru me je probudio sa rečima: „Ajde, skuvao sam ti kafu pa da idemo, a sobu si zadimio celu od cigara“.
I onda malo kasnije u autu mu kažem: „Čoveče, da li si ti svestan, ne računam žene, decu, da li si svestan da mi nemamo nikog više, ni braće ni sestre, ujake, tetke, dede, babe, očeve, majke. Ali nikog“.
Počnem da se smejem, reko`: „Siročići smo postali sa pedeset godina“.
Brat na to reče: „Možda ti, ja nisam siroče, ja imam tebe. Ti si stariji“.
I onda kad tako čujem kako braća, sestre ne pričaju zbog pola jutra zemlje, zbog zida koji ih deli. Meni to zapara uši. Šta smo nas dvojica prošli u životu i ostali braća, jer nas je učila ona naša „čelična ledi“, naša Olgica. Mi smo krv, mi smo koreni – učila nas ona.
I kad jednog dana ostaneš, siroče moj Srđane, uzećeš moje knjige i reći: „Ovo je moj brat, ovo smo mi, ovde su naši životi, ovde su naši koreni…“.
