Piše: Nemanja Milošević
Najduži mesec u godini ostao je za nama. A to znači nekoliko stvari. Meso je osušeno, prvi zraci sunca su na pomolu, zaljubljeni su proslavili svoj dan, a voćari i vinogradari se uhvatili makaza. I najvažnije, kućni budžet se polako oporavlja nakon sezone slava i praznika.
To u prevodu znači da je svako od nas sada spremniji da izdvoji koji dinar više u zajedničku narodnu kasu. Mada, svakako ne dobrovoljno. Ali, šta je – tu je!
Već tradicionalno, u ovo doba godine očekuju nas poskupljenja, ali ne poskupljenja kao takva, nego zakonska, u vidu povećanja akciza. Tako, sa svakom cigaretom popušićemo i nekoliko dodatnih dinara, sa svakih sto grama kafe popićemo od 12 do 43 dinara, a sa svakim pivom oko 16. Međutim, najviše dobrobiti našoj zajedničkoj kasi doneće vozači, koji će svakim stiskanjem gasa odvojiti prilično lepu svotu za naše zajedničke potrebe.
Zli jezici bi sad sigurno rekli da nam država uzima i previše, te da su akcize, pogotovo na gorivo, neopravdano visoke. Ali, ne razmišljaju isti ti jezici o tome da im je srkanje i pušenje država lično i omogućila, zajedno sa mogućnošću kretanja na motorni pogon automobilima iz zlatnog doba nemačke, italijanske i francuske auto industrije, kada oni glupi euro standardi nisu ni postojali.
Na kraju krajeva, poslednjih nekoliko godina svi na sva usta trube o inflaciji i poskupljenjima, a razmišlja li iko o tome da je i našoj zajedničkoj kasi u tom slučaju život poskupeo. Što su veće cene, brže se i prazni. Zato i nadležni kažu da ovo nije ništa strašno, niti je učinjeno sa nama nažao, nego je u pitanju samo „usklađivanje sa inflacijom“.
A, i nestrpljiv smo mi neki narod. Pa na televizoru nam stalno ljudi govore kako inflacija postaje prošlost i kako ćemo uskoro da je pobedimo. Iz meseca u mesec sve sporije pada. I zašto se onda ne žrtvovati malo, jer budućnost nam je svakako svetla, a cene će, po svemu sudeći, ako nastave ovako da padaju uskoro otići i u minus, pa nam ni plate više neće trebati. Nego, ne možeš narodu ugoditi. Vazda neko nezadovoljan.
Pritom, plate prosečne preko sto `iljada otišle, a da niko nije ni primetio tolike novce u svom buđelaru. Što bi se reklo, gde se ima – tu se i prosipa. Pa će i za poneku akcizu valjda da se nađe. Kad je beg bio cicija!
