Piše: Boris Miljković
Sanja, je l` može da se popije crna kafa? – rekla je već ulazeci u kafanu. Sanja je rekla: „Naravno, tetka Olgice“. Dok je sedala za moj sto rekao sam joj da ne može kafa. Bio sam vazduh, ništa. Nastavila je da priča sa ostalim ljudima u kafani.
-Olgice, imam četrdeset osam godina i neću da sedim u kafani sa tetkom od sedamdeset i kusur – rekoh.
„Bože Borise, pa ceo svet sam proputovala, sa kakvim sam budalama sedela, tako da mi ti uopšte ne smetaš“ – odgovori tetka.
Srkao sam vruću kafu i palio cigare nervozno. Dok priča sa drugima usput bi mi se obratila sa rečima: „Kretenu, to ti je već četvrta cigara“.
Sanja bi usput dodala: „Tetka Olgice, već sam praznila jednu pepeljaru“.
Tetka bi samo rekla: „Kreten“.
Setim se bolnice i izlaska iz šok sobe, uzimam od sestre medicinske telefon jer samo tetin broj sam znao napamet. Samo je rekla „Sine dolazim sutra, šta ti treba?“.
Reko`, telefon i punjač.
-A banane?
„Teta ne trebaju banane, ne!!!“
Kada je došla u bolnicu ispomerala je pola sobe i sela na moj krevet. Reko`: „Olgice sediš mi na nogama!“
-Borise da si prekinuo sa nervozom!
Šta ću, ćutim dok mi ljušti bananu. Imala je trip da su banane zdrave za sve, kao i čaj od hibiskusa koji mrzim i danas. Kada sam došao kući Andrea mi priča – kada su joj javili da mi je život ugrožen, lupala je o sto, plakala, psovala Dunav, cigare i šešir što nisam hteo da nosim po suncu.
-Ja ga samo nisam rodila ali sam ga od bebe podigla i kreten da mi umre sad, šta je on meni uradio!
Prvi susret na vratima njene kuće i poljubac, oči pune suza.
-Hoćemo piti čaj? – rekla je tada.
Reko: „Hoćemo teta“, iako sam ga mrzeo, taj čaj od hibiskusa. Dok se penjala uz stepenice samo je dobacila: -Znaš da sad ne smeš šećer! Reko znam.
Odlazeći u sobu gledao sam u džep da li mi se vidi kutija sa cigarama…
I setih se tih uspomena, samo da bih rekao da bih voleo da svako dete ima ovakvu tetku kao što sam imao ja.
