Piše: Nemanja Milošević
Bilo je u proteklih godinu dana poskupljenja na sve strane. Vanredno, pod uticajem pandemije, poskupljivali su brašno, šećer, ulje, meso, gorivo… Ma sve živo. A, kao i svake zime, došlo je na red i ono redovno poskupljenje, koje se odnosi isključivo na nas, uživaoce duvanskih proizvoda.
Onih standardnih deset dinara po kutiji cigara, iako u principu i nisu bog zna kakve pare, nešto su što ti, taman kad se navikneš na redovnu cenu i spremiš sitne pare kada dođeš pred trafiku, pokida svaki živac.
Jeste, razumem. Cigarete su akcizni proizvod. Očuvanje javnog zdravlja je od izuetne važnosti za sve nas. Povećanje akciza je zarad našeg zdravlja. Ciljevi skoka cena su dobronamerni. Sve to stoji. I mi pušači smo svesni toga. Svesni smo i štetnosti cigareta. I da, aktuelna politika borbe protiv štetnosti duvanskog dima je sasvim u redu.
Sad, znam da pravim digresiju, ali, kad sam već spomenuo akcize, verujem i da su akcize na kafu i gorivo takođe uvedene i redovno povećavane zarad očuvanja našeg zdravlja. Ne valja, kažu, kofein, a i zdravije je voziti se biciklom ili ići peške. Šta će nam automobili. I ako ti je automobil neophodan, kupi rođače električni ako imaš para, pa se vozaj do mile volje.
A, što se duvana tiče, priznajem. To povećanje cena me ipak ne iritira koliko i skok cena goriva. Više mi smetaju nepušači. I to, ne oni pred kojima zapališ cigaru i duvaš im u lice. Ljudima smeta i to je u redu. Niti oni u čijim kućama se ne puši. Njih poštujem. Nego, nerviraju me oni koji sa tobom dodirnih tačaka nemaju, ali uvek imaju neki dobronamerni savet.
Znate već svi onu čuvenu da Srbin ni od čega neće odustati, dok ga ne udariš po džepu. Pa, jeste, i to je istina. Ali, da li se neko ikad setio srpskog inata? Prilično sam ubeđen da politika „udri po džepu“ kod nas ne pije uvek vodu, ne samo po pitanju cigareta. Zato, sasvim je sigurno da neću zgužvati i baciti paklu cigareta samo zato što je neko rešio silom da me natera na tako nešto. Iz nekog svog principa, nastaviću da pušim, pa makar radio to na sopstvenu štetu.
A, još više me nerviraju oni koji zadiru u moj džep. Znate one priče: „Da si svaki dan sklanjao sa strane novac koji bi potrošio na cigare, za godinu dana bi skupio toliko i toliko…“. Prijatelju, nisam želeo da skupim. I, da te pitam, da li si ti uspeo išta da skupiš i jesi li ikad odvajao tih 300 dinara nepušenja dnevno?
Sa druge strane, postoje i oni zabijači nosa u novčanik pušača, koji se bave analizom naturalne robne razmene. To su oni koji računaju šta si sve korisno mogao da kupiš novcem odvojenim za duvan. Za kutiju cigara, kažu, možeš da kupiš tri litre mleka, litru i po ulja, tri rude parizera, kilu krmenadle. Ali, ne shvataju jednu stvar. Krmenadlu ne mogu da pušim!
Uostalom, da li smo se ikada zapitali koliko na ovom svetu ima kokakoličara? I koliko je ovaj napitak štetan po naše zdravlje? I da li je ikada iko nekome prigovorio za to što pije kokakolu? I zašto nikome nije palo na pamet da zabrani konzumiranje alkohola u zatvorenom prostoru? Za zabranu pušenja se ova priča već dugo šuška.
Sa treće strane, postoji i nešto što se zove lični izbor. Uživanje u duvanskom dimu je lični izbor pušača. Trovanje sopstvenih pluća i drugih organa je takođe lični izbor. I slažem se da uništavanjem sopstvenog zdravlja ne smemo da narušavamo tuđe, te sam uvek spreman da uopšte ne zapalim nijednu u društvu nepušača. Ali, isto tako, želim da se moj izbor poštuje. U stvari, ne mora baš da se poštuje, ali bar da se o njemu ne razglaba. Moj džep i moje zdravlje su isključivo moja lična stvar.
