Najteže je kada vetar dune…
Vreme lubenica polako prolazi i na scenu stupa novo, septembarko voće. Proizvođači, po svemu sudeći, ni ove godine nisu bili preterano zadovoljni cenom i količinom otkupa, a sve više im se pridružuju i kupci koji, iako se ne žale na kvalitet roda, imaju pritužbe na količinu novca koju su za kilogram slatkog povrća morali da izdvoje.
Bilo kako bilo, lubenice polako postaju stvar prošlosti, a sa njima Sremsku Mitrovicu napustili su i vredni prodavci. Svi sem jednog, koji još uvek vredno stoji kraj poveće tezge smeštene preko puta nekadašnje „Dijane“.
Stojadin Kojić, šezdesetogodišnji meštatin Mačvanske Mitrovice sa pravom se može smatrati najistrajnijim, najupornijim i, zašto da ne, poslednjim mitrovačkim lubeničarem, barem što se ove godine tiče. Za tezge je, kaže, stao početkom jula i od tada od njih ne mrda. Dok je vreme dopuštalo spavao je ispod kamiona, sada je u prikolici i jedino društvo pravi mu trogodišnji pas Riki koji je „i pored svoje blage naravi“ strah i trepet za sve one koji bez prethodnog vaganja žele da dođu do svog parčeta lubenice.
– Nisam bio jedini. Bilo nas je nekoliko ovde, smenjivali smo se, a onda su komšije lagano počele da posustaju. Ostao sam jedini i rešen sam da ne mrdam sve dok se ne rasproda i ova tura. Lubenice su velike, lepe i bilo bi šteta da propadnu, kaže nam Stojan.
Pored lubenica čija prodaja je, prema rečima ovog dobroćudnog i uvek nasmešenog prodavca u sezoni išla i do preko 500 kilograma dnevno, na tezgama kraj bivše „Dijane“ mogu se pronaći i dinje, jabuke i kruške. Trenutno, prodaja je počela da posustaje, pa se tako za jedan dan proda tek petina od onih 500 kila.
– Onda je cena bila 25 i koji dinar više, sada je 30. Muštarija ima manje, što je i logično jer je sezona prošla, odnosno upravo prolazi, ali dobro je. Sada je cena 30 dinara i proda se 10 do 12 dnevno. Mušterijama baš i nije pravo što je cena tolika, ali vraćaju se jer znaju šta kupuju. Ako mene pitate i ja mislim da 30 dinara nije malo para, ali ako u obzir uzmete uloženo, pa činjenicu da suša znatno uticala kako na kvantitet, tako i na kvalitet robe, mislim da ne može biti manje. Lubenice su naše, mačvansko-sremačke i onaj ko na ovu tezgu dođe može biti siguran da kupuje plod sopstvene zemlje, priča Stojadin.
Kući, ovaj Mačvanin odlazi tek jednom nedeljno, u toku dana, da vidi da li je sve na svom mestu, da se istušira, možda malo odmori. Iako ima ženu i dvoje dece ne smeta mu ovakav posao, tim pre što „tamo baš i ne plaču“ za njim.
– Navikao sam. Mora se od nečega živeti. Nemam ja ništa od toga što ću presedeti kući. Leti je bilo vrućina, sada evo moram da nosim i prsluk i sako malo deblji, ali šta je tu je. Da mi nije ovog mog Rikija, bilo bi mi teže. On me čuva, družimo se i tako… jedan drugom smo na raspolaganju kad god zatreba. A nije da ne treba. Posebno je nezgodno vikendima. Tada gotovo i da ne spavam, pa zajedno motrimo na prolaznike i povratnike iz grada. Malo bude samotno radnim danima, a naročito je gadno kad krenu kiše i vetar, a bilo je i toga. Tada se obojica sklanjamo. Još ova tura i onda je gotovo, do naredne godine, kaže kroz smešak poslednji mitrovački bostandžija.
