Samostalno je izlagao u prestižnoj Galeriji „Lazar Vozarević“ (1985) i u Muzeju Srema (2004), više puta na Sremskomitrovačkom (vojvođanskom) salonu, nedavno je bio učesnik 6. likovne kolonije Doma učenika srednjih škola u Sremskoj Mitrovici. Sprema se i da tokom januara 2012. godine, u gradu na Savi predstavi svoj najnoviji ciklus, „sintezu svega što je prethodilo u tom tehničko-tehnološkom i tematskom pogledu“. Kada smo ga, početkom jula, upitali otkud on na koloniji Doma učenika, gde uglavnom dolaze amateri i nedovoljno afirmisani slikari, sa osmehom je odgovorio: „Zato što su me pozvali!“
Izuzetni i svestrani likovni stvaralac, Pavle Blesić (Sombor, 1924), možda i nije najstariji aktivni srpski slikar i vajar, ali je svakako jedan od najznačajnijih i najuglednijih koje imamo. Reljefi, skulpture, crteži, slike, tapiserije – poređano je u sadržaju njegove umetničke monografije, naslovljene Zapisi vremena – Blesić 1947 – 1997. Iako čitavim svojim bićem, životom i radom uglavnom vezan za Sombor – Ravangrad, kako nostalgičari zovu ovaj prelepi, zeleni bački grad, Pavle Blesić je odavno iskoračio iz tog svog sudbinski određenog zavičajnog okruženja. Više od pola veka u žiži domaćeg likovnog života, samo naizgled težeći „otkrivanju Sombora“, postao je nezaobilazno ime i bitna odrednica celokupne istorije srpske umetnosti druge polovine 20. i prvih decenija 21. veka.
Otkuda Vi u slikarstvu, s obzirom da ste u početku učili neke druge škole, bavili se sasvim drugim poslovima. Završili ste Trgovačku akademiju, pa čuvenu Somborsku preparandiju, radili kao seoski učitelj?!
– Čovek mora da se rodi sa nekim predispozicijama, koje, ako ih imaš, kasnije možeš da kultivišeš. Još u osnovnoj školi, valjda u trećem razredu, nacrtao sam svoju majku i to pokazao učitelju, a on mi kaže: „To ti nisi radio!“ Morao sam pred njim ponovo da naslikam isto, ali, pošto sam bio nekako stidljiv, nisam poslušao učitelja da crtež pokažem po svim školskim odeljenjima.
Od mladosti sam osetio neki unutrašnji poriv za likovnim kazivanjem… Kada je došla okupacija, bio sam u prvom razredu učiteljske škole, koja je ubrzo premeštena u Novi Sad. Zbog siromašnog porodičnog stanja nisam mogao da pređem tamo, pa su me upisali u Državnu trgovačku akademiju u Somboru. I završim 1945. E, onda, pošto je učiteljski kadar bio oskudan, svi sa malom maturom su mogli da još jednu godinu pohađaju Preparandiju. Dobio sam zvanje učitelja i službu u obližnjem Stanišiću, zajedno sa supugom koja je takođe bila učiteljica.
Stalno sam crtao kod kuće, pravio studije, i odnesem to profesoru Likovne akademije Đorđu Todoroviću. On mi kaže: „Pavle, obavezno da polažeš ispit za akademiju!“ Odem i položim. Međutim, učitelji su bili potrebni i nisam mogao iz škole. To sam ostvario tek 1953. godine, pošto sam im silno dosadio. Kada je načelnik video da sam uporan, kaže mi: „Evo, daćemo ti trogodišnje plaćeno odsustvo, idi pa studiraj Višu pedagošku školu.“ Bila je otvorena u Novom Sadu i trajala dve godine, svakako ne bih mogao da izdržim pet godina studija. Savladao sam tehničko-tehnološki postupak, imao čuvene profesore, da pomenem samo vajara Jovana Soldatovića, koji me je zvao da ostanem u njegovoj radionici. Međutim, posle diplomiranja, 1955, zbog obaveza sam morao da se vratim u Sombor. Tri godine kasnije postajem nastavnik likovnog vaspitanja.
I onda je došlo do prve samostalne izložbe, skulptura najpre, 1959, u somborskom Parku heroja, dakle na otvorenom, slobodnom prostoru?
– Bile su to skulpture velikog formata… Taj moj početni period je bio više u tematskom opredeljenju skulpture, što ne znači da uporedo nisam i slikao. Sticajem okolnosti, moj atelje se nalazi u zgradi gradske arhive. Tu sam se suočio sa rukopisima, zapisima, pečatima, medaljonima – što se, nekako, poklapalo sa mojom intimom, emotivnim svetom. I još jedan podatak: preko leta sam odlazio u Zadar, gde se nalazi čuveni muzej zlata i srebra. Bio je to materijal koji me je toliko inspirisao, da sam napravio jednu seriju tih mojih prvih zapisa, pečata i medaljona. Taj koncept likovnog iskaza, zasnovanog na zapisima, provlači se nekako kroz celokupno moje stvaralaštvo. Sticajem okolnosti, dakle, sve to se poklopilo sa emotivnom stranom i sadržinom mog likovnog izraza. Potom je sledio Program antike, pa Bedemi i kapije Sombora, sve ono što je vezano za prolaznost života. Uopšte, taj beleg prolaznosti je karakterističan za sva moja tematska opredeljenja.
Čitav Vaš život i rad su vezani za Sombor. Šta grad znači i koliko je uticao na Vaš prepoznatljivi likovni izraz? Vaše kapije, fasade, bedemi, zidovi, to je za mene nešto najlepše – pečat sredine u kojoj stvarate i emotivno se ostvarujete!
– Sombor je, zaista, divan grad, pun prelepih zgrada i zelenih površina, što me je animiralo i za skulpture. Međutim, za mene nije privlačna nova fasada, već ona koja je obeležena nečim iz prošlosti, istorije. Mene interesuju stari zidovi, kapije večito zatvorene, jer one skrivaju simbol jedne intime, nekoga ko se nalazi u toj kapiji. To je jedna stalna i velika zagonetka. Zato su sve moje kapije zatvorene i one dan-danas čine jedan sadržaj koji ja koristim, koji me zaokuplja.
Pomenuo sam Program antike, opet beleg istorije, trag prošlosti i prolaznosti. Ponikao sam iz siromašne porodice, u kojoj se posebno majka, jedna divna osoba, trudila i žrtvovala za nas troje dece. Ona me je inspirisala da napravim njenu sliku, da je predstavim. Tako je nastala jedna divna slika sa medaljonima, sa nekim odličjem zahvalnosti prema svemu što je majka za nas učinila. Bio je to početak serije iz programa porodičnog albuma.
(Završetak u narednom broju) Dušan Poznanović