Sremska Mitrovica – Sada već Mitrovčanka (u Sremskoj Mitrovici živi od 1995), Jovanaka Jejina (1960), rodom iz Dalmacije, iz Orlića kod Knina, iako po struci ekonomista i radi kao službenik u Elektrodistribuciji, u slobodno vreme se uspešno bavi slikanjem. Ljubav za ovaj vid umetničkog izražavanja otkrila je pre pet godina, kada je osetila želju da svoj rodni kraj ovekoveči i sačuva od zaborava. Kao članica ULU „Sirmijum“ pojavljivala se na nekoliko grupnih postavki, a trenutno je u toku i njena prva samostalna izložba, u prostorijama naše redakcije.
– Imala sam veoma jaku potrebu da naslikam svoga oca i staru kuću, koju je on sazidao pre 60 godina. Otac se vratio na imanje, ali sam upamtila njegove reči da se imovina ne može tek tako steći, pa zato ni prepustiti surovom vremenu. Ta kuća je za mene impuls i simbol ulaska u likovni svet. Jednostavno, javila mi se potreba da prikažem svoj rodni kraj i svoj narod, ali sam znala da bez stručnih smernica ne mogu tome pristupiti ozbiljno, da slike ne mogu imati težinu. Raspitala sam se kod Mitrovčana i svi su me uputili na Ivicu Kovačića Štiflu, slikara i likovnog pedagoga – priča slikarka o svojim počecima.
Dva puta je dolazila do Štiflinog ateljea, ali nije imala hrabrosti da uđe. Treći dolazak je bio za nju sudbonosan, jer su vrata bila odškrinuta, što ju je podstaklo da zaviri u taj čudesni svet boja.
– Ohrabrujuće je kada vidite kako Štifla mlade naraštaje usmerava, bez umora i zasićenosti. On je prepoznao pozitivnu energiju kod mene i potrebu da se iskažem – kaže mitrovačka umetnica.
Najpre je slikala u tehnici pastela, ali je brzo zbog svoje upornosti prešla na ulje. Prva slika u toj tehnici bila je, naravno, rodna kuća u Dalmaciji.
– Taj kamen, od koga je kuća sazidana, daje snagu, čvrstinu, postojanost, a takav i čovek treba da bude kako bi odoleo nevoljama. Često se vraćam toj slici.
Jovanka Jejina slika realistički, i to prirodu svog rodnog kraja, ali i Srema, koji je vremenom zavolela. Kako sama kaže, htela je najpre da sunarodnici iz Dalmacije prepoznaju Krku na njenim slikama, pa stari mlin u Krčiću, put koji vodi do rodnog sela, stari orah, vinograde, maslinjake…
– Često počnem i po dve, tri slike, ponekad menjam postavku, ali uglavnom ostvarim tu svoju ideju. Rad na jednoj slici ponekad traje i po mesec dana. Imam svoj kutak u kojem stvaram. Volela bih i nadam se da ću imati sopstveni atelje. Sve mi više nadolazi ta energija i želja za slikanjem, da poklanjam slike onima koji su mi dragi. Pokušavam da slikam malo i nadrealistički, ali to još nije za oko javnosti – priča naša gošća.
Porodica joj je velika podrška. Jovanka Jejina daje uvek prednost porodici i divi joj se, jer su, kako u šali kaže, njena deca često mirisala slike umesto ručka.
I. Zoranović