Ruma – Prim, baš kao najmanje dete u porodici, nikad ne miruje, večito svojim sitnim, gotovo piskavim glasom, čas brže, čas sporije, žubori nekom vijugavom melodijom. Basprimovi su tu da ga svojom dubinom pokriju, ali on uvek nekako izmakne, i čuje se. Samo treba imati uvo. Kontre ko kontre, uvek kontriraju, ali ne prave svađu, a bas, ta porodična gromada, trudi se da sve drži pod kontrolom, i da – ne izgubi dobar glas. Tako svaki dan, i po svu noć – u Muzičkoj radionici ”Rakanovć”, u Rumi.
Jedan stari, pomalo zaboravljeni bećarac, kaže – ”Sinoć mene žena pita, na tavanu imal’ žita, ćuti ženo nema ništa, sve je odn’o kontraš Pišta.” Nema više žita na tavanu, a sve je manje i pravih kontraša. Jedan od onih ”koji se sačuvao” je u Rumi – Miodrag Rakanović, poznatiji kao Buca. Neki ga zovu Uča, jer je učitelj, drugi Rakan, a svi znaju da je dobar tamburaš, i dobar majstor – tamburu zna i da napravi.
Rakanović je učitelj u rumskoj OŠ ”Veljko Dugošević”, u GTO ”Branko Radičević” bio je 25 godina, prvo je svirao gitaru, na poziv drugara dođe u orkestar, lati se kontre, kažu da je to slično, i brzo se uklopi, onako za stalno. Od ’91. pravi tambure.
Tokom učiteljevanja, u Stejanovcima je stvorio mali školski orkestar, bili su dobri, seća se, šteta što niko od njih više ne svira. Vodio je orkestar i u rumskoj Gimnaziji, i u svojoj školi, do pre tri godine.
-Ruma je najtamburaškiji grad na svetu, ima čak tri orkestra, tu je ”Branko”, tu ”Matija Gubec”, tu ”Plavi čuperak”. Novi Sad nema takav orkestar kao što je ”Branko”. To dugo traje, i trajaće. Ne može to tek tako da se izgubi-tvrdi učitelj Buca.
Za sve je ustvari kriva ”samica”, i deda Nikola koji ih je pravio kad je ono ’45. sišao s Korduna u Rumu. Geni dedini, ruke njegove, majstorske. Majstorluk je Rakanu u krvi. Prvo je bio klavir-štimer, i to četiri-pet godina, a onda, negde ’91, napravi onako za sebe prvi prim, prvu bisernicu. Tako je krenulo.
Kad se svira u nekom društvu, uvek nešto treba da se zalepi, popravi, dotegne, naštimuje. Tu je uvek bio Rakan. Basova je popravio 400 do 500, novih napravio četiri-pet, primove, basprimove i kontre više i ne broji, bila bi to nemoguća muzička misija.
Jedna njegova ”samica” je u Briselu, u Muzeju evropskih gradskih instrumenata, jedan ”brač” je u beogradskom ”Kolu”, i u ”Sonji Marinković”, a jedan bas iz njegove radionice je u rumskom ”Radičeviću”.
Najbolje drvo za tamburu je – javor. Ali, gornja ploča treba da je od smreke – smreka svira, stvara ton, daje instrumentu ime i prezime. Važna je i konstrukcija instrumenta, kako su urađeni pragovi, od kakvog su čelika žice, najvažnije je – šta od tambure hoćeš, i šta s njom možeš.
Rakanu je žao što ima dosta ljudi koji se bave samo – prodajom instrumenata. Tako je veliki deo najboljih tambura odnet preko, u Hrvatsku. Tamo neguju dobre male orkestre, pravi su majstori, ali – ovde je nekako, po tom pitanju, sve osiromašeno. Malo ko pravi, svi bi da prodaju.
Rakan radi uglavnom noću, nekada i do jutarnjih sati. Njegova supruga kaže da mu je za ovih 20 godina tamburaškog zanata propalo bar pet godina sna. Za basprim treba dve nedelje, ali za bas – bar mesec dana rada. Sprema se da napravi jedno remek delo – neku svoju kontru.
Još uvek je Rakanović u potrazi za tonom, onim koji će biti samo njegov, koji mu je, možda, ostavio deda Nikola, a on ga još nije sreo, ili prepoznao.
Kako zna da je napravio dobru tamburu? Kad tuguje za njom, kad mu je žao što je otišla nekom drugom u ruke. Zna da je tu dao neki deo sebe, a to nisu ruke.
K. Kuzmanovića