Prilazeći školskom dvorištu ovaj put, za razliku od mnogih drugih prethodnih, osetila sam posebno uzbuđenje, seta pomešana sa tugom i srećom, emocije koje je teško rečima opisati preplavile su me svakim korakom koji sam činila prilazeći svojoj nekadašnjoj učiteljici Mileni Lukić. Pokušavajući u glavi da izračunam koliko je godina prošlo od početka mog školovanja, nekako nespretno stala sam pred nju i kao nekada kada sam recitovala pesmicu prvo se nasmešila. Još nisam stigla ni da otvorim usta i izdeklamujem ono što sam joj želela reći našla sam se u njenom zagrljaju i sa suzama u očima. Moja učiteljica odlazi u penziju!? Koliko sam ostarila pomislih, a ona mi i dalje deluje isto. Upravo od nje sam naučila da čitam, pišem, da se Sava uliva u Dunav i onu, tada mučnu, tablicu množenja, no kada se vratim mislima unazad naučila me je kako biti čovek i pored roditelja bila je jedna od najvažnijih figura mog detinjstva.
Posle osam generacija i preko 150 đaka došlo je vreme da svoj radni vek privede kraju. Da joj je penzionisanje palo lako, po izrazu njenog lica shvatila sam da nije, opraštala se od njenih četvrtaka, ni ne sluteći da će je u penziju ispratiti još i nekolicina nas starijih đaka koji smo odavno napustili klupe male škole u Salašu Noćajskom. U trenutku kada su joj prišli Čele, Zlajin, Slobica i Jotić, moji drugari iz razreda, ali i još nekolicina iz generacija koje su nas nasledile, ostala je bez teksta. Da, da… Dešava se to i učiteljicama.

Svakom od nas, kao što je to znala i pre više od dve decenije, posvetila je pažnju, a zajedno smo se prisetili i raznoraznih dogodovština, kao kada ju je Čele hteo podmititi sa 100 maraka da nam odloži kontrolni. Vratili smo se mislima na ekskurzije, rekreativne nastave, na lepe, ali i one manje lepe trenutke, zaista smo te četiri godine delili sve. Učionica u kojoj smo ja i moji školski, sa kojima se i dalje kad god se sretnem, tako i oslovljavam, grejali stolice sada se činila puno manja, ali i dalje je bila ista. Koliko sećanja u ta četiri zida…
Učiteljica nas je sa ponosom gledala, pa nas pohvalila, jer smo izrasli u dobre i čestite ljude, a mi, ne znam kako, ali zaista je čudan je osećaj, kao da smo opet đaci sa svim peticama u knjižicama slušali je namejano.
U penziji je zvanično od 3. maja i nažalost nije imala mogućnost da sa poslednjom generacijom dočeka kraj školske godine.
-Kako sam počela sa radom u školu u Salašu sa sjajnom generacijom dece rođene 1989. godine, tako sam i završila svoj radni vek. Istina, svaka generacija je priča za sebe, ali i svako dete je posebno. Od prvog, pa do poslednjeg dana volela sam svoj posao i poziv učiteljice bio je pravi izbor za mene. Uživala sam u radu sa decom, nadograđivala svoje znanje, a sve kako bih njima pružila više. Trudila sam se da svakog đaka dobro upoznam, da mu posvetim pažnju, da ga prihvatim sa svim manama i vrlinama i pokušam da mu osim znanja prenesem i neke ljudske vrednosti – kaže učiteljica.

Period od prvog do četvrtog razreda je vrlo delikatan, dete se u tim godinama oblikuje, a upravo u tome nemerljiva uloga je učitelja, sa kojim mališan svakog dana provodi nekoliko sati. Uvek imajući tu činjenicu na umu tako se i ponašala, baš kao što kažu stihovi pesme Ljubivoja Ršumovića: “Dete je dete da ga volite i razumete”.
-Gradila sam odnos sa đacima pun poštovanja, razumevanja i ljubavi, prijateljski, ali istovremeno sam bila i autoritet. Dete mora imati poverenja u svog učitelja, mora osećati sigurnost i da je zaštićeno. Učitelj je tu ne samo da prenese znanje, već da pomogne u odrastanju – dodaje Milena.
Bez imalo sumnje ostavila je pečat na svakog od nas i sa ponosom ističe, da se još nije desilo da neko od njenih bivši đaka prođe pored nje, a da je ne pozdravi.
Puno toga bih ja još mogla napisati i o Mileni Lukić, o mojim školskim danima, o tome koliko je bila bitna za mene u periodu života kada mi je bilo izuzetno teško, ali reče mi urednik da kratim, pa za kraj samo ću da napišem jedno veliko HVALA mojoj učiteljici i da se nadam da će biti ponosna i srećna kada bude čitala ovaj tekst!
D. Tufegdžić