Piše: Boris Miljković
Priča nastala avgusta 2023. godine
Zove me moj Nidža i počinje uvod u priču. Te dvadeset metara do rake, ovo, ono i „Znaš, moraš ti nositi baba Veru.“
Normalno, mater i meni i njemu ali pristajem. Međutim ima jedna začkoljica koju moram podeliti sa vama. Pokojna baba Vera i ja ne pričamo par godina. Mislim, ne računam ono kada dođem kod njih pa pitam: „A gde vam je veštica?“. Njen glas iz sobe bi samo rekao polušapatom: „O crko da Bog da“. Tako da nije i da nismo pričali, imali smo bar taj vid komunikacije.
Kada sam video koliko voli Nikolu, svog unuka, ja sam to koristio da je nerviram. Obično bih ogovarao Nikolu pred ostalim ukućanima, a hvalio Natašu, Nikolinu suprugu, znajući da to sve baba Veru nervira. Uvek bih rekao kako njihove devojčice liče na Natašu, a baba bi samo besno odgovorila kako imaju samo kosu na nju. I tako godinama. Mislim, nije ni ona meni ostajala dužna, ne mogu reći. Posle smo sveli konverzaciju na „Veštice“ i „O crko da Bog da“.
Ali u duši je bila dobra žena i njenih ručkova, kafa neću zaboraviti. Al` eto, jezik nekad brži, a i ja ono Sremačko spadalo, mada mi Sremci kažemo đubre pokvareno za takve kao ja.
Ali ona je živela za svog unuka i svoje praunuke. Davala je od sebe maksimum. Podsetila me na moju babu. Ta njena ljubav i briga za Nikolu i decu je bezgranična bila.
Danas imam tu čast da nosim na večni počinak nekog sa kim ne pričam. To vam sve govori o meni i njoj. Da to nije bilo ništa strašno, već eto, tako je moralo biti. Voleo bih da sam joj rekao: „Verkam ajde da se pomirimo“, mada znam da bih je već sutra čačkao i nervirao.
Voleo sam ulicom da prođem pored nje i kašljem u vreme Korone. Znala je ona da ja to zbog nje da bih je nervirao.
Ne znam šta bih još rekao. Da mi oprosti nema šta, a ni ja njoj. Nismo zlo učinili jedno drugom nikakvo. Zato nek joj je laka zemlja i nek je anđeli čuvaju. Bila je divna baba i prababa.
P. S. I devojčice ipak liče na Natašu.
