Piše: Nemanja Milošević
Počela je prošle nedelje podela dugo očekivanih turističkih vaučera. A pred poštama, sjatio se narod sav, kako bi na vreme osigurao nekoliko dana u nekoj domaćoj banji.
Kako običaj nalaže, mesto u redu se zauzima i nekoliko sati pre otvaranja šaltera Pošte, a neki su, svojim očima sam video, kako bi sebi olakšali čekanje, za ovaj poduhvat pripremili i stolice. Centri naših gradova su se, tako, pretvorili u prave pravcate kampove. Jer, onih nešto manje od stotinak evra nikako nije za baciti, a da nije toga, mnogi odmora ne bi ni videli.
I reći će neki da je narod proklet. Reći će da smo jad i beda. Da nemamo karakter i da bismo dušu prodali samo da bismo dobili nešto za džaba. Drugi će reći – pa šta! To su svakako naši novci koji nam se decenijama uzimaju putem poreza i drugih dažbina, pa zašto ih ne bismo uzeli?
A, istina je, kao i uvek, negde između.
Realno, nisu ljudi krivi što nemaju novaca. Ako malo bolje zađete među narod, shvatićete da za ovih više od tri decenije konstantne besparice mnogi nisu mrdnuli iz sopstvenog dvorišta, ako ga uopšte imaju. Pa otuda i ne čudi što su poželeli da i oni, bar na dva-tri dana, otputuju makar samo nekoliko desetina kilometara od svoje kuće. Nekima je to, pogotovo starijim ljudima, možda i poslednja prilika za odmor. Zato, njihovu potrebu da se izbore za taj prokleti vaučer treba na neki način razumeti.
Ali, ipak tu postoji ono nešto što ne štima. Nešto što čoveku ipak govori da ti redovi, uprkos svemu što rekoh u prethodnom pasusu, nisu baš najnormalnija i najlepša pojava. I baš ti redovi najbolje odslikavaju ne karakter našeg čoveka, kao što mnogi misle, nego ekonomsku situaciju u našem društvu.
Godine za nama donele su nam enormna poskupljenja. Poskupeli su energenti, a zajedno sa njima naši računi, kirije, usluge. A ponajviše, čini mi se, poskupela je hrana! Plate i penzije su u međuvremenu rasle, ali nisu baš uspešno stizale da isprate inflaciju, te su i oni koji su do skoro imali relativno pristojne plate, počeli da se odriču mnogih stvari. I, ako su oni počeli da se odriču, šta mislite kako živi sirotinja koja prima minimalne plate i penzije? Narod koji ceo život nešto plaća, što za zdravstvo, što za penzioni fond, što za lokalni i državni budžet, a na kraju ne može sebi da priušti pišljivih pet dana u banji?
I upravo iz tog razloga, mislim da podela bilo kakvih vaučera neće trajno olakšati život radnog i penzionisanog naroda. Isto kao što to neće učiniti ni podela besplatnih udžbenika, niti neka mizerna bespovratna sredstva.
Tek kad pošten čovek od svojim radom sebi i svojoj porodici bude mogao da priušti zaslužen odmor, svojoj deci knjige i pristojno školovanje, i kad ne bude morao da gleda koja salama u prodavnici je jeftinija, možemo reći da smo nešto uradili za poboljšanje životnog standarda. Jer, standard se gradi ekonomskim razvojem, a ne milostinjom. Zar ne?
