Piše: Nemanja Milošević
Bila jednom jedna livada, a kraj nje prugica mala. Par ringlova, breza, oraj i nekoliko bagremova u njegovom `ladu. U kraju ljuljaška i klackalica, a posred trave deca se igraju loptom. Fudbala, uglavnom.
Sa druge strane pruge, na asfaltnoj raskrsnici, stajali su ostaci starog improvizovanog koša za basket, koji su podizali mahom očevi te dece.
I, kad su deca malo stasala, a pošto je bilo malo nezgodno igrati basket na sred puta, rešiše da sami podignu svoj teren. Okupiše se oko tog poduhvata i komšije, i starije i mlađe generacije. Svako je dao od sebe koliko je mogao. Neko znanje, neko fizički rad, neko i poneki dinar. Klinci iskopaše rupu, jedan od komšija je napravio konstrukciju od starih cevi, ubrzo je od nekoga stigla i tabla, pa i sam obruč. Podiže se ubrzo pravi pravcati koš, sa sve terenom od betona, svečano obeleženim masnom farbom.
Kad to videše nadležni, dodaše na ovo igralište još poneki rekvizit. Kroz par godina i žičanu ogradu.
Igrala se dečurlija na tom mestu danonoćno. Igrali se i oni stariji. Neki su dolazili samo da sede i gledaju, neki tek da vide „koga ima na igralištu“. Bilo je među njima svakakvih. I studenata i đaka, i štrebera i lokalnih baraba. I nikome nikada nije palo na pamet da oskrnavi ovo sveto mesto.
Međutim, generacije su se ponovo smenile. Na tom mestu, danas je niklo moderno igralište, sa dva „fabrička“ koša sa „staklenim tablama“. A ona deca sa prvobitnog igrališta tek povremeno na isto mesto dovedu svoju decu.
Poslednjih godina, kad prođem Ulicom 1. novembra, prilično mi je drago kad kroz prozor kola vidim puno igralište. Čini mi se, dece je više nego što je nas nekada bilo. Ali, nešto se tu promenilo.
Kao što rekoh, omatorilo se, pa više nema ni one lokalne ekipe koja bi na igralištu sedela do kasno u noć i zbog koje niko zlonameran ovom mestu nije smeo ni da priđe. A posebno je važno to što igralište sve manje posećuju oni koji su ga i gradili, bar u prvobitnom njegovom obliku.
Tako se ovih dana desilo nešto užasno. Vandalizam je blaga reč. Golovi za mali fudbal koji su, čini mi se, oduvek bili tu, napolju, nečiji i svačiji, ukradeni su. Pa ni to nije bilo dosta, nego je jedan koš doslovno spaljen. Iskren da budem, kada sam video snimak tog plamena, koji je objavio jedan od momaka iz one prvobitne ekipe sa igrališta, ostao sam bez reči. Nametnulo se samo jedno pitanje – zašto?
Koji je uzrok tom divljanju? Koji je krajnji cilj uništavanja mesta na kom se deca igraju? Da li su to uradila deca ili je to uradio neko stariji? I opet, zašto? Gde smo to kao društvo zakazali? Kakve su se to greške u koracima dogodile?
Odgovor, iskreno, nemam. Ali sam siguran da se niko u komšiluku ne oseća prijatno dok mu neko pred kućom krade i pali. Zato se, kad je već prošlo vreme pozornika po kvartovima, iskreno nadam da će neko uvideti potrebu za uvođenjem video-nadzora ne samo na ovom, nego i na drugim mestima koja su pre svega namenjena našoj deci.
