Piše: Boris Miljković
Jesi li srećan ti čovek?
-Da, deca su mi dobro, završila škole, imaju dobar posao, dobri su, nemam problem sa njima.
Razumem sve, ne daj Bože bolesti ili nečeg drugog, ali ti jesi li ti srećan?
-Pa imam dobar auto, supruga zadovoljna, imamo neki mir, solidna primanja, ne oskudevamo ni u čemu.
Čoveče, odgovori na pitanje koje te pitam. Jednostavno je, jesi li ti srećan?
-Pa dobro sam, nije loše. Odem ponegde, otputujem. Živ sam, to je najbitnije.
Jesi li srećan, zadnji put te pitam?
-Imam lepu kuću, lepo dvorište, imam i psa.
Znači srećan si, dobro ti je, pitam za tebe lično?
-Pa nisam – slegnuvši ramenima, samo bi rekao…
Suština ove izmišljene priče je u jednom pitanju. Na koliko ljudi ste naišli da hvalospeve pričaju o svojima, o ljudima oko sebe, o materijalnom, a u duši nesrećni?
O nesreći neću pisati ili o onom „može i gore“. Naravno da može gore, sekunda je dovoljna. A za bolje trebaju godine, decenije. Čekaš uvek nešto, čekaš i onda ostariš, odu svi svojim putem.
Onda kažeš „to je život, to tako ide, to tako mora“.
Jesi li ti srećan, ti lično?
