Piše: Nemanja Milošević
Brzinom munje proširila se Srbijom vest da u menjačnicama više nema evra. I uprkos tome što ovakve glasine nisu retkost u našem narodu, ova informacija ispostavila se kao tačna.
Međutim, u ovom slučaju, makar sudeći po zvaničnim informacijama, a u neku ruku i zdravoj logici, prave nestašice naše omiljene valute ustvari nema. Po ko zna koji put, pokazalo se, krizu je izazvao naš nikad prevaziđeni strah od krize.
Svedoci smo ekonomske neizvesnosti o kojoj slušamo iznova i iznova. Aktuelna dešavanja vezana za budućnost Naftne industrije Srbije u sekundi su našeg čoveka podsetila na vreme kilometarskih kolona pred benzinskim pumpama i ulične prodaje goriva u plastičnim dvolitrama. A gde je energetska kriza, tu je i ekonomska – pomisliće svako.
Tako se prosečan Srbin u sekundi setio šta je devedesetih značila nemačka marka u džepu. Čak su se i meni vratila sećanja na trenutke kada su me roditelji vodili na pijacu da mi kupe patike kod Rumuna, dok su ljudi sa strane u karakterističnim jaknama, karakterističnim tonom neprestano govorili: „Devize, devize, devize“. Zato je naš čovek, po svemu sudeći, rešio da izbegne ponovne susrete sa ovim likovima (već mu je dosta što ih gleda po gradu u odelima, nekad čak i na televizoru), i da se na vreme obezbedi i kupi onoliko evra koliko je u mogućnosti. Što je sigurno, sigurno je. `Leba ne traži.
I tako se sa evrom dogodilo isto ono što se pre nekoliko godina, u jeku kovid pandemije, dogodilo sa toalet papirom. Neko rekao da će nestati tariguza, pa narod razgrabio sve. Kao da se do skoro nije brisao kuruzovinom.
Ipak, evro i toalet papir nisu isto. U slučaju većeg poskupljenja ili potpune nestašice papira, nama i dalje ostaje kuruzovina. A, kako je strana valuta specifična roba, od koje mnogima zavisi iznos rate kredita, visina kirije i svaki izdatak koji je vezan za devizni kurs, njena nestašica, u ovom slučaju veštački izazvana ljudskim strahom, može da pogodi sve nas.
Svako ko se iole razume u ekonomiju, svestan je činjenice da deficitarnoj robi, u skladu sa zakonom ponude i tražnje, cena skače. Pa se tako, za sad minimalan rast cene evra u menjačnicama već može primetiti. Pa moraju i menjači da zarade neki dinar, a moraju i da nadomeste gubitke smanjenog prometa.
Dok prosečnom čoveku, često opterećenom ratom kredita, koji teško da može i neki dinar da skloni sa strane, ostaje samo da se nada da ova evro-euforija predstavlja samo kratkotrajnu oscilaciju na tržištu, moleći boga da ne završi kao oni što su se onomad zaduživali u „Švajcarcima“.
