Piše: Boris Miljković
Ne mogu zamisliti život bez ovog mog prelepog kraja Srema do Dunava. Odrastajući baš na ovoj obali i ovom delu tek sada shvatam koliko srećno detinjstvo sam imao.
Učio sam se životu od ribara, paora, stočara, čobana i naravno kafana. Možda nisam ni učio, ali sam uživao u tom spletu raznovrsnosti. Očas posla bi` sa njiva već bio u čamcu sa deda Milenkom. I evo nas na rini kod „Ok momka“ do „Venecije“.
Mreže teške, voda spora junska, a nestrpljenje dečaka veliko k`o Sremsko nebo. I već bi bili blizu starog šlepa kod „Venecije“, a deda Milenko bi opet opsovao „oraj“.
Jer taj oraj je bio orijentir, naspram njega su mnoge mreže ostale. Dodao bi mi kanap od postavca mreže i tada sreći nije bilo kraja. Vučem kanap i sve mi se čini nikad kraja. Hvatam postavac i presavijam mrežu. Pogledam u deda Milenka – klimnuo bi glavom, a to znači da ja vadim. Kreće ruka za rukom.
Bode kečiga, štrac ali nema veze. Kada se samo setim da sam sa babom kopao ona dva fata u Baštinama na kraj sela pre dva sata. A vidi me sada. U obali vadimo ribu onako sa iglicom (mada mi nije nešto išlo tako).
Taman završavamo kad evo ga Stevica, ide u rit preko Dunava da rani svinje.
-Borko `oćeš sa mnom?
Deda Milenko kaže da idem, nema još puno, sam će. Prelazimo Dunav, svinje već grokću na obali. Prvo pominje i napoj, onda se kuruz sipa po zemlji u što veću dužinu. E to pucanje zrna pod svinjskim zubima i sada kao da čujem. To je meni bila muzika za uši.
I sad idemo nazad takoreći iz Banata u Srem. Sa pola Dunava vidim neko se kupa kod čamaca. Eto i mene čas posla tu. Već sam u vodi i ne izlazi mi se. Sunce zalazi već. Mora se kući.
Dolazim kući, a deda mi već daje instrukcije (sledeće godine je umro): zatvaraj živinu i golubove. Puštaj kerove. I na „pranje“ pa večera.
A za večeru bela riba i dve kečige za mene. Deda Milenko ostavio.
Jedemo nas troje – baba, deda i ja. Luksuz, kupila baba i „Narelu“.
Deda već onako bolestan zapitkuje kako je u ritu, kakve svinje ima Stevica i tako. A volo moj deda rit, svinje, konje. Samo ne ide više preko, al duša mu `oće, vidim ja to.
Sutra je subota, idem sa mojim Jovom na njivu da špartamo. A kuruz već velik, al
oće moj Jova još jednom da ga pređe. On šparta, a ja sam tu eto tako. Ne znam ni sam. Voleo sam da idem sa njim.
Žita već zlatna, žuta, pa ti sve lepo u očima. U duši.
I tako sa trinaest godina ti živiš tako obično, ali sada iz ovog vremena vidim da sam živeo odlično. Dunav i Srem. Voda i zemlja. Sva ta ravnica i duša lepog sela Srema koje u srcu dečaka još uvek drema.