Piše: Boris Miljković
Kad je Mihajlo bio mali, pet-šest godina, idemo na splav ko i svaki dan leti. Splav bio na starom mestu gde je najveća dubina, ostale rupe još od šipova gde su brodovi se vezivali. Pre toga, uglavnom najviše neplivača se udavilo tu, i to ljudi sa strane koji nisu znali za dubinu. Ulazimo na splav, Sanja već nam kuva kafu, a ovaj moj se zaleće i na glavu skoči u Dunav. Ni ne obraćam pažnju na njega, to radi svaki dan. Sedam za sto. Tri-četiri mame sa buljukom dece za susednim stolom. Kreće „napad“ verbalni – neodgovorni roditelj, da me sramota bude, pominju socijalnu službu… Gledam, j**o te, šta sam radio?
Ovaj kreten, moj ko za onu stvar, popne se na gliser, pa na kabinu i skoči ponovo. Mame već u transu. Nisu odavde, da jesu znale bi me, ne bi kenjale. Ćutim, puno je to žena, a ja baš nisam vičan da se svađam sa ženama. Seru one, ja gutam knedle i dok se pakuju besno da idu, gledam u ovo moje magare. Otplivao već trideset metara od obale. Reči primitivizam, seljački prostakluk, bahatost mi odzvanjaju u glavi. I kad su izlazile kažem im, jer vidim gde će da stanu na plaži, da tu ima sajla. Ćerka mi isekla nogu pre par godina, osam kopči je imala, a ima i žutog kamena krupnog, mogu deca da vam se povrede. Pogledale su me i otišle dalje. Mihajlo doplivao do splava i kaže: „Tata, oću koka kolu“. Oterao sam ga u materinu. On me pogleda belo i nastavi da pliva. Posle razmišljam, trebo sam te mame tamo oterati. Sad kad ga gledam, mislim, dobro je što sam ga puštao sve. Mada, možda sam bio okrenut leđima, ali ja sam slušao ušima gde mi je dete. Jer mi ovde znamo šta je Dunav. Dunav je jedan tren… I tako, zamalo zbog skoka u Dunav da mi Mikša završi u hraniteljskoj porodici. Voleo bih danas da vidim te mame i njihovu decu, da vidimo „rezultate“ njihove i od seljačine primitivne…
