U nedelju, 17. novembra „Muzej Srema“ ugostiće profesora dr Hrvoja Klasića, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Ugledni hrvatski istoričar stručnjak za 20. vek, posebno za period socijalističke Jugoslavije, govoriće o tome šta su Hrvati očekivali od dve južnoslovenske države, a šta su od njih dobili.
Tim povodom, razgovarali smo sa dr Klasićem o temama koje će se, između ostalih, naći u predavanju koje će ugledni istoričar održati, a koje će, kako se nadaju organizatori, pomoći ne samo da se teške lekcije iz prošlosti bolje shvate, već i da se razume da su južnoslovenski narodi imali različite poglede na ideje koje su ih 1918. dovele u zajedničku državu. Gostovanje prof. Klasića u Sremskoj Mitrovici nije prvo njegovo gostovanje u Srbiji, ali jeste prvo u Sremu, na prostoru koji je, baš zbog komplikovanih srpsko-hrvatskih odnosa, tokom 20. veka bio u nekoliko navrata razaran, a njegovi žitelji izloženi progonima, genocidu, etničkom čišćenju…
Kada smo dogovarali Vaš dolazak u Sremsku Mitrovicu, radni naziv tribine čiji ćete govornik biti bio je „Šta su Hrvati hteli, a šta su dobili od Jugoslavije“. U međuvremenu pronašli smo svedenije rešenje i došli do „Hrvata i jugoslovenskog pitanja“. Recite nam za početak, šta je to što su Hrvati hteli u Jugoslaviji i da li je to što su dobili bilo zaista ono čemu su se nadali ili je i taj „zgoditak“ bio sveden kao naziv naše tribine?
Hrvati su od Jugoslavije htjeli sve ono što nisu imali u Habsburškoj Monarhiji, tj. u raznim oblicima državne povezanosti s Talijanima. Drugim riječima htjeli su napokon biti ravnopravni, u nacionalnom, političkom, ekonomskom i kulturnom smislu i to s onima s kojima su smatrali da su po svemu najbliži – s ostalim Južnim Slavenima. 1.12.1918. sigurno su mnogi bili zadovoljni stvaranjem nove, ujedno i prve južnoslavenske zajednice, ali, figurativno, već 2.12. su vidjeli da će se praksa bitno razlikovati od teorije o kojoj se pregovaralo uoči stvaranja države.
Ako uzmemo u obzir to da se Hrvatima, da su 1918. ostali van zajednice sa Srbima i Slovencima nije smešila baš svetla budućnost, možemo li onda reći da kod njih čak ni tada nije „radio“ nijedan drugi ujediniteljski motiv osim potrebe da se opstane? Čini se da je argument „Velika Srbija“ i „Italija u Dalmaciji“, i za Vas glavno objašnjenje. Ovde, u Srbiji često se čini da se na taj način zapravo prati vodeći narativ u savremenoj Hrvatskoj koji u svojoj srži ostaje antijugoslovenski i koji je sam po sebi „potvrda“ teze da Hrvati nikada i nisu bili pošteni u svom opredeljenju, odakle se zaključuje da je i svaki vid pregovora sa njima bio uzaludan. Da li je hrvatsko opredeljenje za jugoslovensku državu 1918. bilo samo izraz potrebe da se očuva ono što se doživljavalo kao „svoje“ na jednom mestu, ili tu ima i vere u Slovenstvo?
Na žalost Srba, ali i hrvatskih nacionalista, jugoslavenstvo je više bilo izraženo kod hrvatskih intelektualnih i političkih elita, nego kod Srba. I to ne samo uoči 1918, nego i gledajući nekoliko stoljeća unatrag. Želja za stvaranjem zajedničkog kulturnog a onda i političkog prostora koji bi ujedinio Južne Slavene prisutna je već tamo u 16. stoljeću, i što je najzanimljivije neki od najgorljivijih „jugoslavena“ bili su hrvatski katolički svećenici (npr. Hvarski dominikanac Vinko Pribojević). Ilirski pokret, kao sastavni dio Hrvatskog narodnog preporoda iz prve polovice 19. stoljeća također je imao elemente „jugoslavenstva“. Možda najpoznatiji zagovaratelj ideje o južnoslavenskoj uzajamnosti bio je biskup Strossmayer. Kad malo razmislite, nije u Beogradu u 19. stoljeću osnovana Jugoslavenska nego Srpska akademija nauka i umetnosti, dok je upravo zalaganjem spomenutoga biskupa u Zagrebu osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Ali da, osim osjećaja zajedništva, svakako je tokom i na samom kraju Prvog svjetskog rata dominantna bila i potreba očuvanja teritorijalnog integriteta ali i nacionalnog identiteta kroz zajednicu sa Srbijom.
Mogu li se uopšte Hrvati posmatrati kao monolitna celina kada govorimo o njihovom odnosu prema Jugoslaviji? Ima li tu razlike od dela do dela hrvatskog prostora i da li su one isključivo uslovljene spoljašnjim faktorima ili ima i onih koji su zaista bili Jugosloveni?
Naravno, razlike su postojale. I one nisu bile samo regionalno uvjetovane nego i „klasno“ i intelektualno. Seljacima iz Zagorja, Dalmacije ili Slavonije je jugoslavenstvo vjerojatno bio potpuno nepoznat pojam. Za razliku od tamošnjih političara i svećenika. Ali da, strah od toga što nosi budućnost itekako je utjecala na odnos prema jugoslavenskoj državi. Obzirom da su Dalmatinci bili najugroženiji od Talijana, oni su i ujedinjavanje od onih od kojih su očekivali da neće biti potlačeni, najviše priželjkivali.
Obično se govori da su Hrvati bili izloženi političkom i svakom drugom pritisku iz Beograda, koji je imao za cilj da poništi njihov identitet, pre svega kroz centralističko uređenje Kraljevine SHS/Jugoslavije. Zato se tražila federacija, dok su sa svoje strane Srbi, pa i oni integralno jugoslovenski orijentisani smatrali da nema logike u tome da „svoj“ traži bilo kakvu separaciju od „svog“.
Centralističkom, unitarističkom monarhijom, koja se počela ponašati vrlo nedemokratski (zabranjujući rad treće najjače političke stranke – KPJ), s autokratskim vladarom na čelu nisu bili zadovoljni brojni Hrvati ali ni brojni Srbi. Među jednima i drugima je bilo onih koji su sanjali republiku federativnog ustroja. Naravno, i kod jednih i kod drugih bilo je i unitarista koji su smatrali da se zajednička država može razvijati samo zanemarivanjem „plemenskih“ posebnosti. Među tim jugoslavenskim nacionalistima bilo je i Hrvata i Srba. Ali, koliko god oni bili glasni i agresivni, nikada nisu predstavljali većinu.
Svojevremeno, Dimitrije Ljotić, kao integralni Jugosloven, pisao je o „tri greha“, srpskom, hrvatskom i slovenačkom, koji uništavaju jedinstvo unutar Kraljevine. Hrvatima je prepisivao, da upotrebimo taj izraz, „izmišljanje“ državnosti i stalno insistiranje na onome čega od 1102. nema, a Srbima insistiranje na tome da su baš oni imali ono što Hrvati nisu, te da su oni bili ti bez kojih Hrvati ne bi imali ništa. Šta biste Vi rekli o tim „gresima“ i ako se ne slažete, koji bi po Vama bili srpski i hrvatski gresi prema Jugoslaviji?
Dimitrije Ljotić je političar iz druge polovice 1930-ih i njegova tumačenja treba gledati u kontekstu vremena u kojem on djeluje. Mislim da je situacija puno kompleksnija od toga da se rješenja mogu tražiti isključivo u prošlosti. Konkretno, mislim da je Hrvate puno manje zanimalo to kako je Hrvatska izgledala u vrijeme kraljeva u 10. i 11. stoljeću od toga kako su htjeli da Hrvatska izgleda u (budućoj) Jugoslaviji. Ono što su sanjali osjećali su da 1918. ipak nisu dobili, tj. da su izigrani unatoč pregovorima vođenima tokom rata, a onda im se još neprestano nabijalo na nos upravo to da su ih Srbi spasili od propasti. Kada na takvim temeljima nešto nastane, daljnji nastavak izgradnje kuće sigurno nije lagan. Pritom su i Hrvati i Srbi imali djelomično pravo, ali su bili i velikim dijelom u krivu. Međutim ti narcizmi malih razlika su se pokazali kao prevelik zalogaj zajedničkoj, a sretnoj budućnosti.
Gde je Srem u hrvatskoj međuratnoj i poratnoj politici (nakon 1945.)? Da li se danas neko na Katedri za istoriju u Zagrebu bavi uopšte pitanjem Srema, hrvatske politike u Sremu i po pitanju Srema?
Hrvati jako malo znaju o Srijemu, bez obzira što se radi o području koje je dobrim dijelom u različitim državnim tvorevinama bilo u „hrvatskim rukama“, i u kojem je živio priličan broj Hrvata. Ali tako je i s Bačkom, s Hercegovinom ili Bokom Kotorskom. Naravno, ako izuzmemo hrvatske nacionaliste koji su Srijem (i granicu na Drini) prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata smatrali prirodnim dijelom Hrvatske. Posebno danas te regije u kojima žive Hrvati, a koje se nalaze van matične države, većini građana Hrvatske uopće nisu zanimljive, a kamoli da postoji neki „imperijalistički“ sentiment da bi ih jednom trebalo pripojiti Hrvatskoj.
Konačno, kada smo došli do toga da naziv naše tribine bude „Hrvati i jugolsovensko pitanje“, mi smo, sasvim svesno, potvrdili da je hrvatski nacionalni identitet nešto što je postojano, što je činjenica, dok je jugoslovenski više nego upitan. Kako hrvatski identitet stoji u savremenoj Hrvatskoj, da li je on „ugroženiji“ nego što je bio u jugoslovenskoj državi, i da li se neko još uvek seća Jugoslavije kao „svoje“ ili je ona isključivo, najpre „nužda“, a potom i „tamnica naroda“?
Jugoslavija je prije svega povijesna činjenica, kako god ju tko doživljavao. Pri čemu uvijek treba imati na umu da su postojale dvije, bitno različite Jugoslavije. O onoj „prvoj“ mislim da većina Hrvata ima neutralan ili negativan odnos. S onom „drugom“ su stvari kompliciranije. Između ostalog zato što je se priličan broj Hrvata sjeća, i zato što je moderna samostalna Hrvatska nastala kao protuteža toj Jugoslaviji. Gotovo sam siguran da ne postoje relevantne osobe ili političke stranke koje i pomišljaju na neku novu, „treću“ Jugoslaviju, ali sam isto tako siguran da postoje brojni građani koji o njoj ne razmišljaju u crno-bijeloj tehnici, već kao jednom organizmu s vrlinama i manama.
Razgovarao: Stevo Lapčević
Foto: Filozofski fakultet Univerziteta u Zagrebu
