Ratni dnevnik mitrovačkog hirurga dr Dimitrija Stojšića, koji je u rat pošao za svojim sinom, govori o životu sanitetske čete 453. Mehanizovane brigade JNA u Negoslavcima, tokom bitke za Vukovar
Nedelja/ponedeljak, 22/23. septembar 1991. godine
Danas, a ponedeljak je kad ovo pišem, pridružili su nam se u šidskom domu zdravlja dr Milan Mirković i med.tehničar Ferid Kostić. Njima je direktor Doma zdravlja iz Bačke Palanke naredio da dođu ovamo, a ako je sve u koordinaciji sa Novim Sadom, onda raspoređivanje civilnih sanitetskih ekipa nije dobro. Verovatno su ih iz moje bolnice obavestili da su im ljudi koji su ovde, a to smo dr Danilov i ja, potrebni zbog velikog priliva ranjenika. Pretpostavljam da je Novi Sad tako poslao ovu nepotrebnu i neadekvatnu zamenu. Valjevci i mi smo sasvim dovoljni, lekari opšte prakse bi ovde bili višak i nikakva zamena za hirurga i anesteziologa.
Pokušali smo dr Danilov, dr Raković i ja da dan otvorimo sa partijom preferansa, ali su pristigli ranjenici iz Tovarnika i opomenuli nas da smo tu zbog važnijih stvari. U pitanju su rane od vatrenog oružja, od kojih je jedna sumnjiva na povredu nadlakatne arterije, jedna je u preponskom predelu, a jedna sumnjiva na pneumotoraks. To su junaci koji češljaju Tovarnik u koji su se preko noći ušunjali novi pacovi…
Dr Rogulić i njegova žena koja mu je došla u posetu sa dr Đorđevićem dođoše po mene, pa odosmo na nedeljni ručak kod Ane (Dušine sestre) i Brace. Već tri dana tučemo suvu hranu, pa dijetalna supica, pire i pohovane šnicle dođu kao melem na želudac. Vratismo se oko 15 časova.
U dom zdravlja dođoše dr Reljić i dr Bjelobrk. Još nisu saznali hoćemo li uskoro u pokret. Dok smo još pod utiskom Aninog ručka, stiže u ponedeljak prvo vojničko kuvanje. Šta bi drugo nego pasulj sa kolenicom, u najboljem izdanju. Sravnio sam dva puna tanjira, a zatim utonuo u dubok san.
Negde oko 17 časova probudiše me moji Valjevci koji na nosilima unesoše mrtvog čoveka. Dobrovoljac iz Tovarnika BOGDAN SEDLIĆ, rođen 1947. godine, iz Beogradske ulice br. 7 , ostavi suprugu Nevenku i sina mladog kao rosa. Možda mu je 18 godina. I otac i sin u uniformi koja im ne pristaje, oba dobrovoljci…
Uslišismo molbu sina da još jednom vidi svog oca. On kleče kraj njega, uhvati ga za ruku i poljubi je. Pomilova i poljubi ga u čelo sinovski nežno i toplo, okupa ga suzama i prozbori: „Spavaj, odmaraj se tata.” Viđao sam ljude koji i u takvim situacijama prave pozorište. Ovo što videh beše najlepši spomenik ocu borcu. U prvi mah rekoše da ga je pogodio snajper. Imao je samo jednu posekotinu i oko nje kontuziju na bradi i krv u levom uhu.To nije moglo biti od snajpera. Uskoro, dođe mu drug, njegov saborac koji reče da je bio kraj njega kada je kao gromom pogođen pao bradom na beton. Kad sin dodade da se pre toga žalio na stezanje u grudima i da je imao „šum na srcu”,postade jasno da je seljaku-junaku prepuklo bolesno srce na bojnom polju, da nije pao od metka. Svima nam nekako beše lakše, ne znam zašto.
Ubrzo zatim stiže još pet dobrovoljaca. Svi imaju sitne rane po koži, sem jednog krupnog, debelog mladog čoveka koji sa unutrašnje strane buta ima istu takvu ranu i oko nje masivan krvni podliv iza kojeg se možda šunja povreda butnih krvnih sudova, pa ga poslasmo u bolnicu. Svi su stradali od svog druga koji je neoprezno rukovao bombom i platio to gubitkom desne šake.
Navratio je med.tehničar Okanović i još jedan momak iz naše sanitetske čete. Sa njima su i dr Rogulić i Đorđe Škrbić koji se odmah po dolasku s mora pridružio drugovima u sanitetskoj četi. Bili su danas na Opatovcu po još neke preostale ranjenike. Žale se da su bili slabo obezbeđeni i ogorčeni su na komandu. Napali su ih iz Mikluševaca koji su tu u blizini, ali su srećom dobro prošli. Čujem od njih da je p.p. Negovanović, pomoćnik komandanta za pozadinu naše brigade, navodno u preinfarktnom stanju, danas napustio brigadu…
Zamalo ne zapisah da sam se juče, u nedelju, čuo sa mojim „telašcetom“.
Drhtavo, brižno, poluplačno, detinje, ali sa shvatanjem odraslog, zatreperio je na telefonu: „Tata jesi li čitav, kad ćeš se vratiti?”. Toliko je brige i tuge u njemu da ću crći što mu ovih dana kradem tatu, ali znaće on kada samo još malo poraste, da pravi sinovi moraju imati i prave tate. Za pravim tatama se tuguje. Oni koji nisu pravi, i ne dobijaju u isto vreme i tugu i radost u brižnom glasu svog sina.
Veče protiče uglavnom mirno. Đorđe i Peđa dođoše oko 19 časova. Pokisli kao miševi. Bili su bez većih problema u Opatovcu. Malo su našli od preostale opreme. Razvukli je neprijatelji iz Mikluševaca. Zarobili su trojicu u civilu i odmah ih pustili. Peđa i Okanović su i prvog dana bili u Opatovcu. Žale se kako ima dosta defetizma. Inače, oni su u svim akcijama hronični dobrovoljci.
Dobijam informaciju da je dr Mika Radosavac koji je sada u Nemačkoj poslao u našu bolnicu znatne količine rastvora, albumina, stabilizatora krvi i još neke lekove.
Uhapsiše u Šidu katoličkog popa. Pokušao je da ubije nekog meštanina, ne zbog politike, već zbog ranijih nesporazuma. Ne znam šta je predmet spora, ali je ovo prilično nepopovski gest jednog sveštenika. Nađoše posle u crkvi radiostanicu. Sada je jasnije kako su neprijatelji obaveštavani o pokretima naših jedinica iz Šida.
Noć se završi u preferansu sa dr Rakovićem i kapetanom Jocom Jugovićem.
Na kilavom „Jutelu” kilave vesti. Uteši me snimak i dobar rezultat utakmice “Crvena zvezda-Partizan“(2:2,4:3).
Priredio: N. Milošević