Pitanje očuvanja genetskog životinjskog resursa, odnosno pitanje očuvanja starih i authotnih rasa u Evropskoj uniji odavno je prepoznato kao jedno od najvažnijih u sferi očuvanja i razvoja biodiverziteta. Briga o starim rasama životinja nije samo razmišljanje o produžetku vrste, već dokaz porasta svesti o potrebi očuvanja priorde i onih njenih elemenata koji je čine jedinstvenom. Ujedno, očuvanje starih i authotonih rasa tretira se i kao pobeda svesti nad potrošačkim društvom koje je, što zbog realnih potreba narastajućeg stanovništva, što zbog sopstvene nemogućnosti da podvuče crtu, poslednih decenija značajno, a često na račun opravo ovih vrsta životinja, naglasak stavilo na brojčanom uvećanju onih rasa koje se mogu koristiti u svakodnevnom životu, pre svega u ishrani. Brza proizvodnja i povećan broj proizvoda doveli su do pada kvaliteta, ali i do zapostavljanja istine da authtone, stare rase, osim što najčešće imaju kvalitetnije meso, i dalje mogu mnogo da doprinesu u svakodnevnim ljudskim poslovima.
Uz sve to, rapidna i sve vidljivija depopulacija planinskih predela koja je dovela do pada interesovanja za stočarstvo, naročito u onim krajevima gde nije ni bilo mogućnosti (ili ima malo) za rad sa visoko produktivnim rasa. Ove činjenice dodatno su ugrozile položaj autohtonih rasa. Zbog toga se njihovo očuvanje nameće kao prioritet, a oni koji se ovim poslovima bave, kako vreme odmiče, dobijaju na značaju. Oni bivaju prepoznavani od svojih nacionalnih država, Evropske unije i drugih međunarodnih instistucija i organizacija kojima je očuvanje prirodne različitosti prioritet.
Ovim poslom, na području Srema, već gotovo dve decenije aktivno se bavi mitrovački Pokret gorana, odnosno Specijalni rezervat prirode “Zasavica”. Po rečima upravnika ovog Rezervata, Slobodana Simića, trenutno “Zasavica” broji oko hiljadu životinja podeljenih u četiri grupe: mangulica, podolsko goveče, bosanski brdski konj i magarac po kojem je ovaj Rezervat postao svetski poznat.
– Za mene lično, očuvanje autohtonih rasa predstavlja ne samo izraz ljubavi prema prirodi i nasleđu naših starih, već i veliki izazov na koji, koliko sam uspeo da vidim, ne može svako adekvatno da odogovori. Reč je o vrlo specifičnom poslu koji uključuje i prilično specifičan način rada, karakterističnu ishranu ovih životinja i uopšte uzev, traži potpunu posvećenost i poznavanje materije. Raduje me to što smo počeli od nule, a izrasli smo u najveće čuvare starih i authotonih rasa u Srbiji, ali i šire, u čitavoj Jugoistočnoj Evropi. Radeći nešto lepo i plemenito, uspeli smo da se razvijemo, da postanemo poznati u čitavom svetu i tako pokazali da se od očuvanja authotonih rasa može čak i zaraditi, priča Simić.
On ističe da je u proces upravljanja i konzervacije genetičkih resursa nužno uključivanje novih tehnologija konzervacije, odnosno da je potrebna izrada javno dostupne baze odgajivača autohtonih rasa, razvoj naučnih istraživanja, rad na izgradnji kapaciteta ljudskih i infrastrukturnih, rad na popularizaciji (izložbe stoke, sajmovi, izdavanje brošura, saradnja sa medijima), uklučivanje autohtonih rasa u sisteme organske proizvodnje, razvoj tržišta za animalne proizvode sa zaštićenim geografskim poreklom dobijenih od autohtonih rasa, razvoj agro-turizma u zaštićenim oblastima, parkovima prirode, nastavak saradnje na globalnom i regionalnom nivou.
– Naš cilj nije bio samo da na svom prostoru očuvamo ove rase, već da ih razmnožavamo i u komunikaciji sa javnosti ukažemo na njihov značaj. Od samog početka smo znali da “Zasavica” ako želi da u tome uspe, mora da se okrene javnosti. Sve što smo radili mi smo izreklamirali, ali tu reklamu je pratila i ozbiljna posvećenost poslu. Imamo odličan kvalitet proizvoda, trudimo se učinimo sve kako ne bismo narušili autentičnost rase i to nam polazi za rukom, priča Simić i dodaje: – Sada, posle ovolike posvećenosti očuvanju autohtonih i starih rasa, mogu slobodno reći da je upravo nenarušavanje rase najvažnija stvar. Da biste neke stvari učinili zaista autentičnim, da biste ih sačuvali od napada sopstvenog vremena, potrebno je da se prema njima odnosite onako kako su one navikle. Sve ima svoje vreme i prostor i vi ste, u slučaju životinja, dužni da im to omogućite. Konkretno, mi imamo sve uslove, a posebno mesto zauzima naš pašnjak Valjevac. Da njega nema, pitanje je koliko bismo uspeli i koliko bismo zapravo očuvali karakteristike rasa. Zbog toga, ja apelujem na sve one koji žele da čuvaju stare rase, na sve one koji se koriste njima, da rade tako da ne rauše autentičnost same rase. Ako to urade, onda će formalno očuvati rasu, ali će izgubiti na kvalitetu, odnosno dobiće životinju koja neće moći da pruži ono najbolje što može.
Projekat „Autohtono je naše” sufinansiran je sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Vlade Republike Srbije.
Stavovi izneti u ovom projektu nužno ne održavaju i stavove organa koji je dodelio sredstva.
