Piše: Nemanja Milošević
Prevelike količine alkohola su štetne po zdravlje. Nikotin takođe. Zavisnost od klađenja je zlo. A o opojnim drogama da i ne govorimo. Međutim, sa ovim problemima, posebno među mlađom populacijom, suočava se većina evropskih država, pa samim tim i naša.
Otuda i one grozne slike i natpisi na kutijama cigara, zabrane prodaje alkohola bez lične karte ili nakon određene satnice u noćnim časovima. Tu su predavanja, radionice, ali i kaznena politika. Na sve i svakakve načine dovijale su se institucije kako bi ovim problemima stale na put. Ali – ništa. Jer, najslađe je zabranjeno voće.
Međutim, postoje i neki pametni ljudi, koji su bez ikakvih restrikcija uspeli da se sa njima izbore. Naime, nauka je rekla svoje i dokazala da svi ovi poroci pokreću identične procese u mozgu kao sport, muzika, umetnost i ples. I tako su na dalekom Islandu (dalekom kako geografski, tako i mentalno), rešili da mladima ponude alternativu. Država je, lepo, zabranila reklame za alkohol i cigarete, a mlade uključila u besplatne programe, prema afinitetima.
Mislite da su ovo gluposti? Pa, rezultati kažu drugačije. Konzumacija alkohola je sa 48 odsto pala na samo pet, a konzumacija cigareta opala je sa 23 odsto na samo tri. Pametnom dosta.
Inače, ova prvobitna, lošija statistika, prema zvaničnim podacima se ne razlikuje mnogo ni kod nas. A, šta mi radimo po pitanju brige o našoj omladini?
Pa, radimo dosta. Ali – samo na papiru! Jer formalnosti su ovde uvek bile ispred konkretnih rezultata.
Već sam u više navrata govorio o tome da nas na televiziji konstantno bombarduju reklamama za kladionice i alkohol. A, reklame za cigarete (bilo prave ili elektornske), umesto na televizijskim ekranima, perfidno su upakovane u trafikama i prodavnicama. Droga je među mladima postala normalnost, uprkos tome što nema konkretne statistike koja bi nam prikazala realnu sliku. I sve to dok deci ne nudimo ama baš nikakvu alternativu!
Zapitajte se, koliko danas na mesečnom nivou koštaju treninzi fudbala, košarke ili plivanja? Da li je besplatan folklor ili škola gitare? Koliko koštaju časovi pevanja? I, na kraju krajeva, gde nestadoše sekcije u školama?
Odgovore mislim da i sami znate. A poenta je samo u tome da korisne aktivnosti budu svima dostupne.
Međutim, nisam primetio da se po tom pitanju išta promenilo u zadnjih dvadesetak godina. U moje vreme, na primer, treninzi i kultura su se već naplaćivali (ne baš kao sad), ali si mogao da igraš basket ili fudbal kod „Popovićeve“ škole. Mogao si, čak, da uđeš i na teniski teren. Ali, na tom mestu danas se nalazi ograda. Kao i oko mnogih drugih školskih igrališta. Dakle, ako hoćeš da igraš, moraš i da platiš (trening ili šta već). Slična je situacija i sa drugim „društvenim“ terenima, kojih je po celoj Srbiji, realno, nedovoljno, a mnogi su se u međuvremenu takođe našli među stubovima i ogradom.
A, sve te korisne aktivnosti koje Islanđani pružaju omladini, sigurno ne koštaju mnogo. I mogu da se kladim da postoje ljudi koji bi sa mladima radili volonterski ili uz minimalnu naknadu. Potrebna je samo želja i malo motivacije.
Nego, postoji tu jedan ozbiljniji problem. Ako bismo iskorenili, na primer, pušenje i pijenje – koliko bi se smanjili prihodi od akciza?
Nauka je rekla svoje i dokazala da svi ovi poroci pokreću identične procese u mozgu kao sport, muzika, umetnost i ples. I tako su na dalekom Islandu (dalekom kako geografski, tako i mentalno), rešili da mladima ponude alternativu. Država je, lepo, zabranila reklame za alkohol i cigarete, a mlade uključila u besplatne programe, prema afinitetima.
