Piše: Nemanja Milošević
Ne znam za vas, ali otkako su se pojavile platne kartice, posebno one što ih samo prisloniš na terminal, ja sam se preporodio. Pomislih, nema više razmišljanja o tome da li u novčaniku imam sitnih novaca, da li ću se dobro preračunati na kasi, napraviti gužvu, da li će mi kusur biti lepo vraćen ili će me u svakoj prodavnici zavrnuti za poneki dinar.
Kao gospodin čovek. Lepo izvadiš karticu, platiš svoj račun za sekund, pokupiš stvari i šibaš dalje. Nema zadržavanja, nema filozofije.
Toliko sam se navikao na plaćanje karticom da sam u velikoj meri prestao i da nosim keš sa sobom. Nađe se u novčaniku poneki dinar za svaki slučaj, ali u slučaju veće kupovine ne moram da vučem sa sobom novac o kom bih samo brinuo da mi ne ispadne ili da ga na neki drugi način ne zagubim.
I onda, kako to kod nas mora da bude, desi se da se obrukam kao budala. Uđem u radnju, natrpam u kesu svega i svačega, ma jedva sve naguram da stane u nju. Izvadim karticu i čujem onu zlokobnu rečenicu – ne primamo kartice!
U tom trenutku, tajac. Znoj me hladan obliva. Čoveče, pa ja drugačije ne mogu da ti platim. A tako me i drugi u radnji gledaju (ili me osećaj vara). Kao da sam došao sa namerom da prevarim trgovca i izvučem dnevni pazar za džaba. Osetim se nekako posramljeno, dok vraćam onu natovarenu kesu i izvinjavam se svima prisutnima.
I tako sve do pre neki dan, kad mi se desila identična situacija. Vraćam onu karticu u novčanik, u kom se u tom trenutku našlo tek par stotina dinara u kešu. Vraćam, i mislim se – pa zašto mene da bude sramota! Ja sam pošteno ponudio legalno sredstvo plaćanja. I zašto bi trebalo da bude moja briga to što neko u 21. veku još uvek nije sebi obezbedio terminal!
Ja ću robu koju ne mogu da platim uredno vratiti, okrenuti se i otići u drugu radnju. A radnja bez terminala ostaće bez mušterije, jer sledeći put kad budem znao da nemam mnogo keša u novčaniku – pa otići ću u radnju koja prima kartice, logično!
Zato, sledeći put, nemojte da mi se iščuđavate što nemam papirnih novaca u novčaniku. Čudite se sami sebi, jer ste dozvolili da zbog jednog aparata sami sebi smanjite promet. I umesto razmišljanja o tome kako je moguće da neko ne nosi dovoljno novca sa sobom, mislite o Kinezima. Za njih su i kartice davno prevaziđene, pa čak i na pijacama. A postali su jedna od najjačih ekonomskih sila u svetu. Možda to nije slučajno.
