Još kao gimnazijalka u Inđiji, Sanja Sajfert nije svet upoznavala samo kroz udžbenike. Putovala je Evropom, Azijom i Afrikom, ulazeći u velike svetske muzeje, ali i u one male, skrivene, u kojima se umetnost doživljava intimno i tiho. Upravo tamo, između slika, skulptura i starih knjiga, počela je da se oblikuje njena životna opsesija.
-Muzeji su mi postali lepa opsesija i glavno interesovanje, kaže ona i dodaje da je upoznavanje sa umetničkim delima, umetnicima, njihovim biografijama i skupljanje knjiga o njima navelo da shvati da želi da se time bavi.
Tako je 1998. godine upisala Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako ju je privlačila savremena i avangardna scena, sudbina i veliki profesor odveli su je u 18. vek, u srpski barok. Pod mentorstvom pokojnog dr Miroslava Timotijevića pisala je diplomski rad o hramu Vavedenja Presvete Bogorodice u Golubincima.
-Rad i konsultacije sa profesorom Timotijevićem bili su dragoceni. Tada sam shvatila da želim da nastavim dalje, da istražujem i da se bavim naukom, kaže Sajfert.
Paralelno sa naučnim radom, njen profesionalni život već skoro dve decenije vezan je za Kulturni centar Inđija i Galeriju Kuće Vojnovića. Od 2007. godine radi kao stručni saradnik, a od 2009. kao kustos, da bi 2019. stekla zvanje višeg kustosa.
-Rad u Galeriji Kuće Vojnovića za mene je imao izuzetnu istraživačku vrednost, ističe naša sagovornica.
Njen posao nije bio samo u postavkama i otvaranjima izložbi, već u tihom, strpljivom radu na evidentiranju, fotografisanju i stručnoj obradi celokupnog fonda: od likovne i primenjene umetnosti do notnih svezaka i legata značajnih darodavaca.
Posebno su obrađeni legati Đorđa Vojnovića i Nikole Petkovića, kao i umetnička zaostavština Oskara Zomerfelda. Istovremeno je istraživala i biografije umetnika sa teritorije opštine Inđija od 18. do 21. veka.
-Galerija Kuće Vojnovića imala je posetioce kao što imaju i ozbiljna kulturna središta u velikim gradovima Srbije, kaže s ponosom. Svakodnevna kustoska vođenja, razgovori sa publikom i edukativne radionice učinili su da galerija bude mesto žive komunikacije, a ne tiha institucija.
Ono što javnost često ne vidi jesu depoi, inventarne knjige, hemeroteke i pres-klipinzi, ali upravo tu se, kako ističe, čuva pamćenje kulture.
-Standardizacija muzejske dokumentacije i vođenje depoa ključni su za očuvanje, istraživanje i dostupnost kulturne baštine, objašnjava ona.
To sprečava gubitak informacija i obezbeđuje da znamo tačno šta imamo, u kakvom je stanju i kako da to zaštitimo, objašnjava Sanja Sajfert.
Iako je taj rad „nevidljiv“ široj publici, za stručnjake i ljude koji vole kulturu on je temelj svake ozbiljne institucije.
Najveći naučni projekat njene karijere vezan je za slikara Vasilija Ostojića, jednog od ključnih predstavnika srpskog baroka pod uticajem ukrajinskog modela.
-Zapazila sam da se njegovo ime često pominje u literaturi, ali da je nedovoljno istražen, kaže sagovornica, koja je uspela da sakupi činjenice i osvetlim njegov život i rad.
Njena doktorska disertacija „Slikar Vasilije Ostojić“ danas predstavlja temelj za veliku monografiju koja bi, kako je najavljeno, trebalo da bude objavljena u izdanju Matice srpske 2027. godine.
-To je rad od izuzetne važnosti za kulturnu baštinu Srbije“, kaže ona, dodajući da je upravo ovaj projekat ono na šta je do sada najponosnija.
Od Inđije do velikih naučnih izdanja, njen put pokazuje da i iz manjih sredina mogu poteći ljudi koji svojim znanjem, upornošću i ljubavlju prema umetnosti grade trajne spomenike kulture, ne od kamena, već od znanja i sećanja.
Mirjana Stupar
