Život u gradu bez reke je besmislen. Priča se da su ovu rečenicu prvi izgovorili stari Rimljani, kada su se vekovima unazad naselili na obalu Save. A poruka koju ova konstatacija sa sobom nosi ostala je moto i današnjih Mitrovčana.
Bilo kao kupači, ili samo uživajući u dugoj šetnji, ovdašnji narod na reci provodi veći deo godine. Ima ovde i sportista i rekreativaca, a samo pravi entuzijasti na reci su svakog bogovetnog dana.

I baš takva jedna grupa entuzijasta skupila se, sada već davne 1980. godine i osnovala klub. Moto-nautički klub “Sava”, sa tada petnaestak čamaca, roniocima i sportskim motonautičarima.
Od tada do danas, ova skupina narasla je na oko stotinu članova, istinskih zaljubljenika u reku, koji svaki slobodan trenutak provode na marini kraj starog mosta.
Obučen u mornarsku majicu, sa lulom u ruci, predsednik sadašnjeg Udruženja ljubitelja nautike “Sava” (zakonske peripetije ih naterale na preregistraciju) dočekuje nas odmah na silasku sa prilaznog mosta.
– U našem društvu dobrodošli su svi pravi ljubitelji reke. Na ovom mestu se okupljamo, razmenjujemo iskustva, sklapamo nova i negujemo stara prijateljstva. Okupila nas je ljubav prema reci “Savi” koja traje već 44 godine – priča predsednik Tomislav Radičev.

Mnogo je truda uloženo, kaže, da bi marina bila ono što je sada. Ponton u kom se nalaze i klupske prostorije dobijen je davnih dana od opštine, nakon što je završio svoju dugogodišnju misiju prihvata taksi-čamaca za Mačvu do izgradnje pešačkog mosta. To je bio prvi infrastrukturni segment današnje marine, koja sada ima 95 boksova, rasvetu i video nadzor.
Međutim, pošto video nadzor nije dovoljan da svi čamci budu bezbedni, na njih svakodnevno motri budno oko domara Mike, starog savskog vuka, nekadašnjeg kajakaškog reprezentativca Jugoslavije, Milana Ohmuta.

– Prvu jutarnju kafu pijem ovde, ali tek nakon obilaska marine. Svakog dana proveravam da li su svi čamci u redu, a pri promeni vodostaja, proveravam da li je potrebno popustiti ili zategnuti sajle kojima je marina privezana. Radim to iz ljubavi i ovde se osećam kao u svom domu. Ceo život sam na vodi, od malih nogu, i svoj život ne bih mogao zamisliti drugačije – priča Mika, jedan od najiskusnijih i najodgovornijih članova.
Dani na reci, pogotovo tokom leta, prilično su ispunjeni, saznajemo od naših sagovornika. Dobro druženje i poneka bačena karta svakodnevni su ovdašnji prizor, dok beskrajne razgovore prekida samo povratak ribolovaca. Neki su, priča se, iz lova dolazili sa grozdovima somova. Nekima su se kapitalci od stotinu kilograma otkidali sa udice, pa su se vraćali praznih šaka, a neki su, postoje urbane legende, upecali toliko ribe da je nakon njihovog lova u Savi više nije ni bilo… Ipak, najlepši su momenti kada padne neka štuka, za koju je subotom specijalno namenjen čelični akvarijum na tronošcu. A kad ribarska sreća omane, kažu naši domaćini, dobra je i svinjetina, pa čak i bećarac.

I tako sve do zime, kada se većina čamaca izvlači na suvo. Tih nekoliko meseci u marini vlada zatišje, dok o njenoj bezbednosti, bez obzira na vremenske prilike, brine domar Mika.
Administrativno vrzino kolo
Prema rečima predsednika Udruženja, Tomislava Radičeva, brojne izmene zakona i propisa tokom svih ovih godina njegovim članovima zadaju samo glavobolje. Osim sve većih nameta, sve su češće i posete različitih inspekcija, pa su mitrovački nautičari za kratko vreme morali da izgrade metalni prilazni most umesto nekadašnjeg podaščanog, kao i da postave zaštitnu mrežu na njegovu ogradu. U obavezi su da obezbede i ulaze u kesone koji nose ponton na kome se nalaze prostorije udruženja, kao i da vode računa o zaštiti od požara. S tim u vezi, osim uživanja u blagodetima reke, članovi udruženja, a posebno njegovo rukovodstvo, svakodnevno se suočavaju sa brojnim administrativnim izazovima, uprkos tome što je većina njih u reci našla spas od brzog gradskog života i nezaobilazne birokratije koja prati srpsku svakodnevicu.
Akcija spasavanja marine
Dve su velike nedaće tokom istorije zadesile mitrovačku marinu. Da nije bilo drugarske sloge, prema rečima Zlatka Zrilića, nekadašnjeg predsednika udruženja i dugogodišnjeg njegovog člana, prirodne katastrofe mogle su da dovedu do njenog neslavnog kraja.

Prvi kritični momenat bio je pre dvanaestak godina, kada je Sava bila zaleđena.
– Bilo je strašno. Lopatama smo sneg izbacivali iz čamaca, a led je pretio da ošteti i njih i marinu. Tada nam je u susret izašla Luka Leget, poslavši brod “Fruška gora”, koji je razbio led i spasio naša plovila i infrastrukturu – kaže Zlatko.
A drugi kritični momenat bio je kritičan za ceo grad. Reč je o majskim poplavama 2014. godine, kada je marina plutala na Savi dubokoj osam metara, što je bilo nezapamćeno. Bilo je pitanje trenutka kada će sve da se otkači i ode u nepovrat zajedno sa vodenom stihijom.
– Zloslutni huk vode je bio jeziv. Tada je Mika seo u svoj čamac, “Plavu pticu” sa pentom četvorkom, i privezao sajle koje su stigle kao pomoć od tadašnjeg “Sirmijum stila”. U tom trenutku niko se ne bi usudio da isplovi, posebno u tako malom čamcu sa slabim motorom, ali Mika je bio dovoljno hrabar i uz angažovanje još nekoliko prijatelja spasao marinu – kaže Zlatko.

U akciji spasavanja marine, osim Zlatka i Mike, učestvovali su još i Đorđe Turudić, Igor Lakatoš, Dušan Milošević, Milorad Petrović, Tomica Perković i Aleksandar Vranov.
– Iskustvo je bilo neverovatno. Vodostaj je bio toliki da sam iz čamca mogao da vidim točkove automobila na kružnom toku. Na sreću, sve se dobro završilo – dodaje Mika.
Ima li kraja divljanju?
Nedavnoj tragediji na Savi, u kojoj je kao rezultat neprimereno brze plovidbe i neopreznog surfovanja na gumi stradao jedan čovek, prisustvovali su i brojni nautičari sa marine. Prema rečima predsednika Tome, ovo nije izolovani incident, ali je prvi koji se završio tragično.
– Iz godine u godinu sve je veći onih koji se iživljavaju na vodi, što između ostalog stvara probleme i samoj našoj marini. Onaj ko nije bio na marini u trenutku kada prođe gliser, ne zna koliko se i marina i čamci lupaju na talasima. Glisiranje u zoni grada je zabranjeno, a dozvoljena brzina plovidbe je pet nautičkih milja na sat. Međutim, to se masovno ne poštuje i situacija se smirila tek nakon ovog incidenta, kada se na Savi pojavila policija. Da li će tako i ostati, videćemo – kaže Tomislav Radičev.
N. Milošević