Piše: Nemanja Milošević
Ovih dana, svetlost dana ugledali su rezultati istraživanja Zavoda za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, vezani za zastupljenost izbora građanskog vaspitanja ili verske nastave u našim školama, kao i o razlozima za tako nešto.
Rezultati, istina, nisu bog zna kako zapanjujući i neočekivani, ali, svakako su vredni komentara jer, u neku ruku, daju delić slike našeg društva. Kako kažu podaci, veronauka neosporno prednjači, a građansko vaspitanje u protekloj školskoj godini pohađalo je svega 34 odsto srpskih učenika.
Da ne davim sa svim podacima, ukratko, istaživanje kaže da je interesovanje za veronauku intenzivnije u nižim razredima osnovne škole, dok broj učenika koji pohađaju nastavu građanskog vaspitanja raste sa njihovim sazrevanjem. Takođe, veronauka je zastupljenija u seoskim sredinama, a odnos između ova dva predmeta razlikuje se od kraja do kraja Srbije.
Međutim, šta je ono o čemu bismo mogli polemisati? Pa, pre svega, naša zemlja je, koliko znam, sekularna država, a podaci pokazuju da crkva još kako ima uticaja na obrazovanje našeg stanovništva u državnim obrazovnim institucijama.
Razume se, religija je nešto što je karakteristično za svako društvo na zemaljskoj kugli, ali, pitanje je da li je pristup njenom izučavanju, ne samo kod nas, nego i u čitavom svetu ispravan? S obzirom na činjenicu da škole treba da služe svrsi sticanja znanja, što šireg i raznovrsnijeg, malo je problematičan način izučavanja religije koji se uglavnom svodi na versku indoktrinaciju. Opšte je poznato da je izučavanju društvenih pojava potrebno, čak i obavezno, pristupiti krajnje nepristrasno, jer je jedino na taj način moguće steći istinsko znanje, zasnovano na činjenicama i argumentima. Ali, da li je to moguće ukoliko nam versku nastavu predaje sveštenik (nemam ništa protiv njihovog rada u oblasti kojoj pripadaju, da se odmah ogradim)?
Na studijama sociologije, sećam se, pohađao sam jedan interesantan predmet. Zvao se „svetske religije“, a te religije su izučavane nepristrasno, od njihovog nastanka do danas, sa upoređivanjem karakteristika različitih vera i verskih denominacija. Mislim da jedino tako učenik/student može da stvori uvid u karakter religije i njenih različitih oblika, pa, ukoliko smatra da je nešto od toga ispravno, može i da se opredeli da veruje u nešto. Ali, tek nakon pristupanja religiji sa naučne strane.
Zato se već godinama u naučnim krugovima vodi polemika o tome ko bi trebao da predaje versku nastavu, a, smatram da o ovoj oblasti najšira znanja imaju oni koji najpomnije proučavaju društvene tekovine, među kojima je i religija. To su, pre svih, antropolozi, a i mi sociolozi možemo biti od koristi.
Nego, da se vratim na istraživanje. Podaci, kao što rekoh, kažu da je interesovanje za versku nastavu najveće kod mlađe dece, koja su, u okviru istog istraživanja, davala odgovore da su na njihovu odluku najveći uticaj imali roditelji. Dakle, opet indoktrinacija, od malih nogu.
Jedino je ohrabrujuć taj podatak da svest, doduše manjeg broja učenika, raste sa rastom nivoa obrazovanja. A, pitanje je, da li bi taj broj porastao ukoliko bi obrazovanje, kao što rekoh, bilo nepristrasnije?
Naravno, daleko od toga da želim da pljujem po religiji, i, sa nekog naučnog stanovišta, smatram da ona ima prilično integrativnu funkciju u društvu. Ali, da li to znaju učenici? Da li poznaju svrhu religije? Znaju li išta o njenoj društvenoj funkciji? Pa, to nisu imali od koga da nauče.
O verskim pretpostavkama im se predaje kao o nečemu što „jeste“. Otuda i ne pije vodu onaj argument verujućih o postojanju, koji postojanje boga opradava onim čuvenim odgovorom da je to u stvari vera, pa zato moraš da veruješ. Možda ga nisam opisao baš kako treba, ali, znam da je argument krajnje besmislen. Uglavnom, činjenica je da pobijaju sami sebe, jer u svoju odbranu kao argument stavljaju ono što možda jeste, a učenicima isto to prestavljaju kao ono što zaista jeste.
I, tako, učeći đake onome što „jeste“, posledično se stvara animozitet prema onima koji misle drugačije. Otuda pomenuto istraživanje pokazuje da, pogotovo u manjim sredinama, oni koji učenici koji biraju nastavu građanskog vaspitanja bivaju okarakterisani kao „neverujući“ i stigmatizovani kao otpadnici od vere. A, ta podela karakteristična je za čitavo naše društvo, pa je zato, oduvek, bilo sramota i preispitati svoje stavove. Isto kao što se za vreme komunizma nisu smeli preispitivati stavovi o ateizmu. Dakle, iz krajnosti u krajnost.
Dok ovo pišem, znam da ću i sam biti okarakterisan ovako ili onako. Ali, zar je zabranjeno preispitati stavove? Imati lično mišljenje, zasnovano na dostupnim činjenicama? Nadam se samo da neću naići na linč verujućih (mislim na „velike vernike“), jer, ima ih mnogo više od antivakcinaša koji imaju prilično slične metode ubeđivanja.
