Mladi Mitrovčani danas dosta toga imaju na dohvat ruke. Sve je „na klik od njih“ i to je rezultiralo pasivizacijom što svakako nije dobro. Komunikacija je svedena na nužno. Malo ko ide dalje od onoga „što se mora“. Osim naravno na društvenim mrežama gde su mladi, svesni smo toga, otvoreniji često i više nego što bi trebalo
Piše: S. Lapčević
Komunikacija putem interneta, smatra BIljana Matić gradski većnik zadužen za za omladinu aktivan u Kancelariji za mlade u Sremskoj Mitrovici, tokom godina prešla je dug put, od korisnog servisa do nepotrebnog oruđa kojim mladi sve više zamenjuju tradicionalne oblike komunikacije. Sve to skupa, tvrdi ona, stavilo je mlade u poziciju svojevrsne zavisnosti od interneta, pa se tako život danas ne može zamisliti bez višečasnovne upotrebe „mreže“. Ona služi kao čestitka, podsetnik, jedini medij preko kojeg mladi upoznaju svet oko sebe. Takvo upoznavanje sveta, tvrdi Biljana Matić, može da bude pogubno iz dva razloga: prvi je pregršt informacija među kojiima obično preovlađuju one štetne, bogate nasiljem i lagodnim shvatanjem života, a drugi je loša filtracija podataka koji se često prihvataju bez mnogo razmišljanja.
Ni mladi u Sremskoj Mitrovici nisu drugačiji od svojih vršnjaka iz drugih sredina. I među njima internet je glavna tema, a društvene mreže jedini prostor na kojem se „nešto dešava“. Ono što se ne vidi preko „Fejsbuka“, „Tvitera“ ili bilo koje druge mreže nije se ni desilo. Virtuelni prostor okupirao je realni, što se, tvrdi Biljana održava loše i na mogućnost pokretanja mladih na različite vidove aktivizma. Sve što zahteva izlazak „iz mreže“ shvata se kao teret, pa je na onima koji sa mladima rade zadatak da im objasne da stvari ipak stoje drugačije.
– Mnoge dobre navike koje smo mi, kako predstavnici, da tako kažem, starije generacije imali, sada su ili zaboravljene ili odbačene. Možda smo mi bili i hendikepirani, ali se stav da kreativnost i mašta mogu da nadjačaju sve nedostatke, kod nas najviše i pokazala. Mladi Mitrovčani danas dosta toga imaju na dohvat ruke. Sve je „na klik od njih“ i to je rezultiralo pasivizacijom što svakako nije dobro. Komunikacija je svedena na nužno. Malo ko ide dalje od onoga „što se mora“. Osim naravno na društvenim mrežama gde su mladi, svesni smo toga, otvoreniji često i više nego što bi trebalo, objašnjava Biljana Matić.
Ona dodaje da se ovakva komunikacija odražava i na sve lošiji kvalitet dijaloga. Jezik postaje sve siromašniji, a nove reči koje se uvode u formi različitih vidova skraćenica koje suštinski, osim za one koji znaju šta one tačno znače, ne razume i ne treba niko. Tako se „šatrovački“ govor ponovo uvodi, ali na velika vrata, pa ono što je kao „fazon“ u jednom momentu prosto izašllo iz upotrebe, sada, shvaćeno kao nužnost, pretenduje da u javnom govoru ostane.
– Koliko je kontakt sa stvarnošću minimiziran, svedoči I primer čestitki. Naime, svaka mitrovačka prodavnica suvenira, ukrasa I poklona, svaka naša knjižara prodaje I lepo dizajnirane čestitke I pisma. No, i pored toga, pitanje je koliko ćemo ih često potražiti, osim čestitke koje obično predajemo uz poklon? Da ne govorim o čestitkama koje mi treba da ispišemo lepim rukopisom. Zahvaljući internetu I ubrzanoj komunikaciji, većina nas danas uglavnom šalje kratak SMS preko telefona koji takođe mora da bude sve “pametnijii”, kako bi udovoljio našim potrebama za brzim internetom, aplikacijama I igrama, “javlajamo” se putem internet pošte, društvenih mreža. Fotografije sve ređe izrađujemo, a sve češće ih stavljamo na “Instagram” računajući da će tamo večno trajati. Mladi uglavnom koriste skraćenice poput “VČRS”, “ŠK”, “SR” i slično, jer je brzina reči postala ključna stvar. Oni koji imaju vremena, ponašaju se kao da su u stalnoj trci sa njim I za njim. U istom gradu međusobno komuniciramo “Viberom”, “Messengerom” i umesto da ćaskamo licem u lice uz kafu u nekom prijatnom kafiću. Iako pojedini smatraju da je pisanje pisama i čestitkih romantično i lepo, radije koriste dva mobilna telefona i tablet. Sve to skupa dovodi do usporenosti, otuđenosti I samodovoljnosti koja se u praksi ne može demantovati. Prijatelji se više ne okupljaju po kućama, kafićima I parkovima, već to listom čine po “grupama” na društvenim mrežama, ili na kolektivnom igranju video igrica “on lajn”, zaključuje Biljana Matić I napominje:
– Ležemo I budimo se uz internet. Istina je da nam je on potreban za posao, za praćenje onoga što se oko nas dešava, ali je isto tako činjenica da bi mogli ponaći zlatnu sredinu I svesti ga na nivo neophodnog. Samo tako on će biti koristan nama, a ne mi njemu.
Tekst je objavljen u sklopu realizacije projekta „Mladi u kandžama interneta“ koji je finansiran sredstvima Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.
Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
