Na krušedolskoj kaldrmi, na biciklu, susreo nas je Branko Bane Bujić, srdačan i nasmejan, pošao u selo da kupi sok za goste. Po sremskim udolinama, sa svojim stadom koza i ovaca, putuje iz izazova u izazov, u pohodu na mir i tišinu, koju razbijaju samo zvuci prirode. Bez struje, bez adrese, bez telefona i interneta, dom mu je kamp kućica, čiji točkovi često podignu prašinu ka nekoj novoj lokaciji. Jedini dom.
-Odluku da napustim urbani način života nisam doneo na prečac, u vreme kada sam bio na vrhuncu košarkaške karijere dobio sam zapaljenje zglobova, zbog kojeg sam ležao deset godina, a razboleo sam se od civilizacije – počinje priču Bane Bujić, inženjer poljoprivrede, košarkaški trener i čoban, prijatelj sa prirodom.
Košarku je Bujić trenirao do šesnaeste godine, kada se povukao privremeno zbog bolesti. Veoma uspešan bio je sa seniorskom reprezentacijom Vojvodine i istakao se kao prvi strelac juniorske ekipe Jugoslavije.
-Nisam mogao da prebolim košarku, pa sam počeo da radim kao trener. Tokom tog iskustva primetio sam velike nelogičnosti u takozvanom dvokoraku, svi gledaju ko je levoruk, a niko ko je levonog, a polovina mališana igra suprotnu nogu, suprotnu ruku, što je za mene bilo predmet pažnje i analize – objašnjava iskusni trener, koji je na kraju zaključio da ne poznaje nijednog pravog dešnjaka.
U vezi sa tom pojavom Bujić je konsultovao i stručnjake, koji su se, kako kaže, čudili njegovim saznanjima.
-To me je ubijalo, danima nisam mogao doći sebi i jedne noći sanjam san u kojem se dugo penjem uz neku planinu, tama je, mrak, ide neko žensko sa mnom, ali ne vidim ko je i ona mi se obrati tako da ja izgovorim jezičku složenicu, koja me je odvela u udolinu – priča Bujić o svom životnom putokazu.
Moderan način života Bane je napustio jer je tražio mir, bio mu je potreban kao lek.
-Gledam ceo dan televizor, ne mogu da se smirim, a ovako čuvam koze i ovce i osećam spokoj, mir u dogovoru sa prirodom koji ništa ne može da zameni – siguran je naš sagovornik.
Bujić ima stado od stotinak koza i stotinak ovaca, isključivo ih vodi na ispašu, sam gaji i leči, a veterinar mu nije potreban.
-Pređemo u toku dana i do trideset kilometara, koze su posebno inteligentne životinje, ona hoće travku koja se njoj svidi i spremna je da se vrati po nju – kaže o karakteru ove životinje nekadašnji košarkaš.
Koze mu najviše pomažu u shvatanju života i razmišljanju. Kaže, struja mu ne nedostaje, kao ni ostale tekovine civilizovanog života.
-Ja nisam otišao od nečega, već sam došao nečemu, došao sam otkriću da je samoća sloboda, bojao sam se malo neizvesnosti, ali sve se to prevazilazi. Uvek sam bio samo svoj i košarku sam naučio da igram sam – priča naš domaćin pod vedrim nebom.
U urbanom svetu Baneta je najviše nerviralo što svi moramo biti isti.
-Savremeni čovek mnogo komplikuje život, jer trči za novcem, takmiči se. Ja ne volim kad imam novac, to je muka za čoveka – poručuje naš sagovornik.
Njegov dan počinje pre svitanja i obavezno ujutru koja rakijica.
-To je da mi krene dan, da budem miran – šali se on.
Onda pusti stado oko sedam sati do podneva da pašu, posle čega padne umoran od trčanja za njima. Popodne oko četiri sata ponovo na pašnjak i tako godinama i decenijama nekadašnji trener, inženjer poljoprivrede iz Inđije.
Bane je detinjstvo proveo u bolnicama i za njega je beg u prirodu beg u sreću.
-Ne podnosim da sam ni u kakvim zgradama, samo da sam napolju, na vazduhu, da slobodno dišem – kaže on.

Okruženje najčešće ne razume Bujićev izbor, postavljaju pitanja i potpitanja.
-Najčešće me pitaju kako mogu da ne idem napred, a ne znaju da se dobra košarka igra unazad, najbolji svetski igrači tako igraju.
Pitali smo ga šta mu iz modernog sveta nedostaje.
-Kako se zvala ona devojka… – reče on.
O planovima ne želi da priča, od životinja je naučio da ćuti, jer čovek čime se pohvali bez toga ostane, iskusan je Bane.
Međutim, i u divljini ima nepravde.
-Tri godine sam trpeo čoveka koji je uzurpirao pašnjak i posadio kukuruz na državnoj parceli i sad na sudu dokazujem istinu – negoduje naš sagovornik.
U grad ne planira da se vraća, iako uglavnom živi od proizvoda koje sam napravi. Ponekad ode do prodavnice u selu, ali mu komunikacija sa ljudima prija samo kad je umerena.
-Mislim da sam počastvovan što živim u ovom raju, to je pravo bogatstvo, slušanje ove tišine vredi neizmerno – kaže čoban, odbijajući da pomisli na život u tesnom stanu:
-Za lepu travku koza će preći i deset kilometara, za čas posla me prevede preko vode ta pametna životinja – kaže ovaj stari znanac sa kozama.
Branko ima srodnog prijatelja u Crnoj Gori, vodio je koze i na Rajac, gde ima vikendicu, ali one tamo nisu imale bogatu trpezu kao na sremskim pašnjacima, pa je išao dalje. Veterinara ne traži, kozama je, kaže potrebno samo vazduha i hodanja, kao i ljudima.
Neki ljudi ceo život traže svoje mesto pod Suncem. On ga je pronašao tamo gde su drugi videli samo pašnjak, stado koza i tišinu. A ponekad je upravo to dovoljno da čovek bude istinski bogat. Istinski srećan.
Mirjana Stupar
