Piše: Boris Miljković
Kažem Mihajlu da, kad bude trebalo da se ženi, nađe devojku na hipodromu ili koja ima ili voli konje.
Vesna kaže: „Da li je to bitno, važno je da dete bude srećno“. Reko, tebi nije bitno ali meni jeste, jer vidim u kom smeru moj život ide. Mada kum Nikola kaže da kod Baste, našeg konja, ući neće ni jedna, pa makar dreserku konja oženio. Onda kucam na Gugl, gledam prosek života konja i vidim da sam naje**o. Moja sestra od strica Brana hrani svog konja i govori: „U pravu je Vesna, ni muvu ne treba imati za ljubimca“.
Sinoć „oče naš“ držim Mihajlu, a Brana na sav glas: „Pa dete se istresiralo, kako sad da ide u stalu“. Mislim se neka, setićeš se ujutru kad budu rekle „Mama, ne možemo mi sada, obukle smo se u čisto“. A ja ću reći: „Pa pusti decu“. Onda rečenica: „Ti si ga navukao na konje“. Pa j**o te, nisam ga na heroin navukao. Andrea pit bula dok nije dobila nije se smirila, sad ga javatam po dvorištu kad pravi sranja.
I ustvari, šta je život? Budeš mali, malo ti tu bude lepo, onda škola, obaveze, roditelji te akaju. Još ako si imao tu sreću da se rodiš u Sremu, e onda si naj**o . Sve je tatino, ako nemaš dedu! E ako tata capne pre mame, onda nešto daju tebi, ali pod maminom šapom je sve. Taman malo živneš, deca postala ljud. Ti si sad već smetnja jer današnja deca sve znaju bolje od nas. Onda te rade na foru, prosto ni ne osetiš da si „legao uz rudu“. Žene obično drže deci stranu, a mali manipulatori to vešto koriste.
Onda vremenom sam već staješ ko konj da te prežu. J**i ga, navikneš se već. Unuci – veoma zanimljiva priča – dok ne prerastu ivicu stola i prvi put ti kažu „matori“ ili kažu te babi da si prdnuo. Tad postaješ već dupla smetnja i sećaš se samo onog vremena kada si bio mali. Ove druge decenije preskačeš i pričaš im priče, a niko te više ne je… ovaj ne sluša ni pet posto. Ostaje ti samo da umreš, mislim to je neminovno. Mada opet razmišljanje, ko pretekne od tvojih prijatelja, već vidiš kako žderu na daći i ogovaraju te ko tuđeg. Onda gledaš slike sa svadbi, krštenja, slava – svi smo nasmejani, a pre toga setiš se svađa pre svake slike. „Gde mi je kaiš“, „Uvek tebe čekamo“, „Sad si našao u kupatilo“, „Opet smo zaboravili jer ti ne misliš“ itd… Je l lažem, a?
